Prljavi Inspektor Blaža, kako voli da kaže nepoznatiji kao Igor Blažević, izmami smeh i osmeh na lica gde god da se pojavi. Na prečac je osvojio publiku još početkom osamdesetih sa Fiskulturnim lanetom, svojim prvim, mladalačkim bendom i pravom rokenrol atrakcijom. Posle nekoliko godina pauze vraća se na scenu 1990. sa pesmom „Dule Savić“, koja je vrlo brzo postala veliki hit i to ostala do danas. Već sledeće godine sa legendarnim Gazda Milutinom (Milutinom Petrovićem) pokreće kultnu emisiju „Blaža među šljivama“ na Radiju Pingvin. Nešto kasnije na predlog Gazda Milutina sa gitaristom Arigom Sakijem (Aleksandrom Karadžićem) osnivaju i čuvenu beogradsku grupu Prljavi Inspektor Blaža i Kljunovi, čija popularnost ne jenjava od te 1994. Kako kaže Blaža, u ovom bendu je u potpunosti pronašao sebe kao autor i egzibicionista. Blaža sa Kljunovima tako postaje poznat ne samo kao sjajan rokenrol muzičar i autor pesama, već i kao pravi šoumen, prepoznatljiv po skidanju na sceni (nikako nepristojnom) i kostimima Elvisa Prislija, Supermena i ostalih postojećih i nepostojećih likova. „Lepa si Pamela“, „Sex, droga i Bodiroga“, „O kako gi sakam parite“, „Sunce tuđeg neba“ ili recimo „Mnogo volim pivo“ samo su neki od velikih hitova Blaže i Kljunova. Publici su dobro poznati i Blažini satirični i drugi tekstovi, koje je svojevremeno objavljivao u listovima posvećenim satiri „Naša krmača“ i „Bre!“, kao i u časopisu „Singidunum Weekly“, gde je imao svoju kolumnu o Beogradu. Već dugo piše i kritike aktuelnih filmskih hitova za Blic. Kad je reč o njegovom književnom i publicističkom radu, objavio je i „Sabrana dela“ na „čak“ 99 strana još 2001. godine. Blažin opis četiri „toma“ od kojih se sastoje njegova „Sabrana dela“ slikovito govori o toj knjizi: (1) Testovi za inteligenciju, (2) Prljavi pokvareni pirati – eseji o filmu na piratskim kasetama, (3) Poezija (naravno bez veze) i (4) Igrice za PC koje je kako kaže, mada laže, sam izmislio. Nakon toga je objavio još četiri knjige, a poslednja do sada „Blaža u Beogradu“ odlično je prošla i kod kritike i kod publike. Sjajno se snašao i kao voditelj popularnih kvizova i emisija na RTS-u i drugim televizijama, a oprobao se i u glumi igrajući u filmovima „Paket aranžman“ i „Tri palme za dve bitange i ribicu“. Uspeh Blaže i Kljunova otvorio mu je još 1999. i vrata marketinških agencija, koja, kako kaže, ne zatvara ni danas, jer zahvaljujući saradnji sa njima može sebi i porodici da omogući lagodan život. U novije vreme vodi i popularnu emisiju „Blažina svaštara“ na radiju Laguna. Uprkos svim tim aktivnostima, stigao je i da se oženi i kako voli da kaže – za razliku od svoje žene živi u srećnom braku. Šta god da radi, osvaja sipmatije publike i mnogi ga smatraju jednim od čuvara rokenrola, dobrog humora i beogradskog duha, koji je osamdesetih i devedesetih i sam stvarao sa svojom generacijom, kada su se okupljali u legendarnom beogradskom klubu Akademija. Intervju sa Blažom zabeležili smo u januaru, tako da počinje duhovitom pričom o njegovom Novogodišnjem koncertu sa Kljunovima na Novom Beogradu.

Kako je izgledao doček Nove godine na Novom Beogradu? Koji kostim si odabrao za tu priliku?

Imamo zadovoljstvo da grupa postoji od 94 godine, dakle 23 godine, i redovno sviramo te Nove godine. To je dobro, zbog budžeta za januar, pošto se potroše pare u decembru i onda nas ta Novogodišnja svirka izvuče iz „bule“. Nas je petorica u grupi i nastupamo već skoro dvadeset godina u istoj postavi. Ono što je to veče bilo karakteristično je da nisam imao nijedan kostim osim perjane jakne, jer je bilo jako hladno. Inače već godinama nosim dva kostima. Jedan je kostim Supermena, a drugi Elvisa Prislija. Elvisov kostim je ustvari kombinacija kostima koje je nosio na Havajima 1971. godine na jednom od najgledanijih koncerata u istoriji televizije. Poslednje četiri godine nosim i srebrni i crveni šljašteći sako, po uzoru na najvećeg izvođača rok muzike Mika Džegera. To sam video na nekim njegovim nastupima, pa sam probao da napravim slične. Međutim, to veče je nažalost bilo toliko hladno da sam morao da obučem kostim „perjana jakna marke Konvers“ (smeh). Doduše, dodao sam kao detalj i jedne bele naočare, koje su opet replika na nešto što je nosio Elvis u najsjajnijim delovima svoje karijere.

Krajem prošle godine, preselio se među zvezde osnivač vašeg benda Milutin Petrović poznatiji kao Gazda Milutin. Sigurno ti je teško da govoriš o tome, ali bih volela da kao omaž njemu čujemo od tebe neki delić priče o Beogradu osamdesetih, klubu Akademija, andergraund sceni, radiju Pingvin i možda i samim počecima Prljavog Inspektora Blaže i Kljunova.

Milutin i ja smo se upoznali 1989. godine i 1990. smo počeli intenzivno da se družimo. To je ustvari poslednji mirni period pred strašna zbivanja koja su se ubrzo posle toga odigrala na teritoriji Jugoslavije. Imali smo tu sreću da krademo u svojoj mladosti neke od najlepših dana za život u Beogradu i tadašnjoj zemlji. Naše intenzivno druženje se prvo manifestovalo tako što smo postali tandem na radiju Pingvin, gde je on bio tonac, odnosno preciznije rečeno muzički urednik, jer su tada na radio stanicama ljudi koji puštaju muziiku donosili od kuće diskove i ploče i birali numere za emitovanje. Znači, nije se puštala muzika sa mp3 liste iz kompjutera kao danas, nego je taj koji pušta muziku svakodnevno birao muziku za emitovanje prema tome kako se osećao tog dana. To je bilo jako zanimljivo, jer smo mi vremenom postali kao Lolek i Bolek, ili recimo kao tandem Mel Gibson I Deni Glover u filmu „Smrtonosno oružje“, gde sam ja bio onaj ludak koga igra Mel Gibson, a Milutin onaj smireni junak koga glumi Deni Glover i koji uvek drži stvari pod kontrolom. Kad god bih ja počeo previše da lupetam, Milutin bi odmah pustio neku muzičku numeru da me spreči da kažem u programu još nešto što ne bi trebalo. Ključna tačka našeg druženja je ustvari osnivanje grupe Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, za šta je najzaslužniji Gazda Milutin. Kaže on meni te 1993. – „hoću da sviram u bendu, a ti si idealan da budeš pevač“. Kažem mu ja – pa ja ne znam da pevam, a on meni – „ni ja ne znam da sviram gitaru. Naučićemo.“ Tako smo se mi naredne tri godine kalili vežbajući i nastupajući. Prvo smo više od godinu i po dana vežbali u garaži sa bendom i jednostavno sticali iskustvo u tome kako treba da se pravi autorska pesma, a onda smo naredne tri godine intenzivno nastupali i to u svakom klubu i mestu u Srbiji gde je postojala šansa da se nastupi, jer su to bile te ratne godine i nije bilo lako. Međutim, rok klubovi u Srbiji su tada cvetali. Neverovatno, ali istinito – u to vreme je svaki grad imao svoj rok klub, bilo da su to Niš, Subotica, Novi Sad, Sombor ili čak neko manje mesto, da ne nabrajam dalje. Stvarno je neverovatno da je svaki grad imao mesto gde se slušala i negovala rok muzika. Bilo kako bilo, Milutin i ja se četiri godine u grupi intenzivno družimo, a onda on u međuvremenu sa našim gitaristom iz grupe Arigom Sakijem (Aleksandrom Karadžićem) postaje kum i otvara kafić „The Glimmer Twins“, koji su ustvari svi zvali „Kod Gazda Milutina“. Mi tu nastavljamo druženje još intenzivnije, naravno uz pivo. Taj kafić, ustvari neka vrsta paba, postaje kultno mesto, gde se pušta isključivo rokenrol. To narednih godina toliko obuzima Milutina u pozitivnom smislu da prestaje da svira u bendu, jer mu je bilo mnogo lakše da sedi u kafiću i pije pivo, nego da zbog neke svirke od dva sata ostaje 7-8 sati u gradu koji je ne tako blizu Beograda i da se onda vraća kući u pet ujutro. On napušta bend i ostaje počasni član, ali i više od toga, jer je bio osnivač grupe. Narednih godina mi se i dalje družimo koliko god nam vreme dozvoljava s obzirom na obaveze, a onda se to desilo… Milutin odlazi u raj, kao i sve velike zvezde rokenrola. Tamo se druži sa Brajanom Džounsom iz Rolingstonsa, Džimijem Hendriksom i posebno sa čovekom koga je obožavao – sa Džimom Morisonom.

Ako mogu da pitam, ko je smislio ime tvog prvog benda Fiskulturno lane i odakle inspiracija? I što si voleo da se skidaš na kraju vaših koncerata?

Fiskulturno lane je bila grupa od četiri drugara iz kraja. Inače, sa dvojicom njih sam išao u Osnovnu školu „Vuk Karadžić“ i oni su i dan danas moji najbolji drugovi. To su Milorad Rapajić zvani Mima i Bojan Kuharić zvani Bole, a treći član grupe takođe iz kraja je Nenad Popović zvani Pop. Mima je svirao gitaru, Bole bubnjeve, a Pop klavijature. Ja sam bio basista i pevač i već tada sam otkrio tu crtu u sebi, koju mora da ima svaka osoba koja se bavi rokenrolom, a to je jedna vrsta egzibicionizma. Ako stvarno mnogo volite rokenrol, onda morate umeti da pronađete tu liniju u kojoj postajete potpuno spojeni sa publikom. Kod mene se to maifestovalo tako što mi nije bilo dovoljno da samo izvodim pesme sa grupom, koje su tada sjajno zvučale, jer smo mi mnogo vežbali pre nego što smo imali prvi nastup, nego sam na kraju koncerta uvek izvodio i jednu vrstu striptiza. U prvoj fazi sam ostajao go samo do pojasa. Ustvari, u prvoj fazi sam skidao samo sako i bacao u publiku po uzoru na jednu od legendi naše popularne muzike Đorđa Marjanovića, a onda bih u drugoj fazi postajao još hrabriji i skidao se uvek do pola. To je moja posveta Miku Džegeru, Igiju Popu i drugim herojima rokenrola, koji su uvek bili tako obnaženi do pasa ili imali neku košuljicu raskopčanu da se vidi torzo. Ima još jedan umetnik u domaćoj rok muzici, koji je to isto radio, a to je Dado Topić. Uvek je bio raskopčan da se vidi taj dlakavi torzo i to je vrlo zanimljivo, jer to zapravo ima veze sa tim mačo stavom, koji rok muzika ima u sebi. Vi na neki način počinjete da se bavite rok muzikom, jer hoćete da se svidite devojci ili devojkama. To svi priznaju da ih je pored velike ljubavi prema gitari, bubnjevima ili bas gitari, inspirisala da se bave rok muzikom i želja da osvoje suprotni pol. Otud i taj mačo stav. Fiskulturno lane je dobilo ime sasvim slučajno. Te 1980. i 1981. godine svi izvođači u Beogradu su u naletu panka i Novog talasa, koji nas je potpuno šokirao. Posle Cepelina, Dorsa i Flojda, bendova koje smo tada obožavali, odjednom se pojavljuje vraćanje muzike na staru bazu rokenrola. Znači, pesma traje dva i po do tri minuta i ima autorski škrtiji tekst i muziku koja je vrlo precizna i ritmična. Lane upravo svira takvu vrstu muzike te dve godine, a ključni nastupi su nam bili prvo kad smo bili predgrupa Filma na Kalemegdanu, gde nastupamo pred 6000 ljudi, i u Hali sportova u Zagrebu, kad nastupamo pre Bijelog dugmeta pred 10 000 ljudi. Na oba nastupa dobijamo od publike velike i duge aplauze i vraćamo se na bis. Nažalost, posle toga Lane odlazi kolektivno u vojsku i pošto je to bilo vreme Titove socijalističke Jugoslavije, svi smo počeli da studiramo i idemo ka tom putu da budemo dobra deca koja će završiti fakultet, oženiti se, raditi u istoj firmi 40 godina i dobiti sat, a onda je došla 1991. i sve se promenilo. Inače, Fiskulturno lane je naše ime za onaj kozlić koji se preskakao na fizičkom. Ja sam tad bio opterećen fizičkim vaspitanjem, jer smo svi mi mladi morali da idemo na fizičko i da se penjemo uz konopac, preskačemo kozlić, radimo premet preko glave i ko zna šta još, tako da je Fiskulturno lane šaljivo ime za kozlić, zbog koga smo svi mrzeli fizičko. (smeh)

Ako opet objaviš Sabrana dela, šta bi voleo da tu napišeš?

Prva sabrana dela koja sam objavio imaju 99 strana. Toliko sam teksta imao zbog bogatog književnog opusa, a sad bi bilo sigurno više, ali mislim da bih stavio sve tekstove pesama koje sam napisao u karijeri i onda bih zaradio Nobelovu nagradu, kao veliki Bob Dilan. Posle bih i ja čekao te razgovore, dijaloge između velikih umetnika ovog veka od kojih su jedni bili za to što je Bob Dilan dobio nagradu, a drugi protiv. Voleo bih da tako bude velika polemika i na temu – Inspektor Blaža dobio Nobelvou nagradu. Ovi koji me znaju dobro reći će da je zasluženo, da sam pisao sjajne tekstove i pesme koje imaju veliku umetničku težinu, a drugi će reći da je to jedno đubre od pesama i tekstova i da ne mogu da shvate da mi je Švedska akademija dodelila Nobelovu nagradu.

Imam utisak da su humor i sunčana strana ulice ne samo deo tvoje prirode i talenata, nego i nešto što svesno neguješ. Imaš li neki savet i trik za naše ljude kako da sačuvaju smehi osmeh u ovim blesavim vremenima?

Ima mnogo načina. Za mene je jedan od ključnih da onog trenutka kad se probudim imam društvo moja dva psa. Znači, pozitivna energija koju imaju životinje je nešto što će vas odmah oraspoložiti, jer one ustaju raspoložene kada vide svog gazdu da se probudio i daju vam neki impuls koji je jako poztivan. U mom slučaju su to psi, a to mogu da budu i mačka i papagaj, i čak i ribica u akvarijumu. Druga stvar koju radim kao deo, slobodno mogu reći, mog rituala je puštanje muzike. Čim ustanem, pustim nešto iz moje kolekcije ploča i diskova i čini se da uvek imam pravi izbor za taj dan. Ako je dan suviše tmuran, biće to sigurno nešto veselije, da bi mi dan bio veseliji, a ako je dan isuviše sunčan, možda pustim nešto teže, da me malo izniveliše, da ne budem baš ni ja previše sunčan. Na repertoaru je uvek jedna grupa koja ima veze sa ovim intervjuom, a to je AC DC, koju sam ustvari otkrio relativno kasno. Mi rođeni 1962. smo voleli AC DC do smrti prvog pevača Bona Skota, a posle smo malo manje pratili karijeru benda sa Brajanom Džonsonom. Međutim, kasnije kad sam ponovo počeo da slušam AC DC i to baš iz te druge faze, otkrio sam koliko i tu ima radosti života. AC DC je ustvari radost života, kao što su i Rolingstonsi, koji su za mene najveći bend na svetu. Međutim, AC DC rame uz rame sa njima daje taj poztivni impuls. Svima preporučujem da ih slušaju ujutru, posebno penzionerima, koji imaju najviše muka u ovoj zemlji, od malih penzija do stajanja u redovima u pošti i Domovima zdravlja.  AC DC za ujutro. Dobićete odmah strujni udar i to najbolji mogući. (smeh)

S obzirom da voliš da putuješ, koji to grad i ulica zauzimaju počasno 10. mesto posle tvog Beograda i 8 praznih mesta?

Ono što je verovatno jako bitno – nema 8 praznih mesta, nego je Kejptaun egal, rame uz rame sa Beogradom. Imao sam to zadovoljstvo da sam već sedam puta bio u tom gradu i to svaki put skoro po mesec dana, kao i da naučim dosta o ljudima i životu u Kejptaunu. Čovek naprosto mora da se očara Južnom Afrikom kad ode tamo, jer ga u tom gradu dočeka sve suprotno od onoga što je očekivao. Tamo živi jedan divan narod. Ono što možete videti od kulturnih dobara i prirode Južne Afrike, verovatno će vas šokirati i nosićete to celog života u svom srcu i u svojoj glavi. Možda čak u mom zadnjem času, kad budem odlazio na drugi svet, neću videti bistu Pobednika ili čak ušće Save u Dunav, nego kejptaunski Voterfront (V&A Waterfront). To je jedan zaliv gde pristaju brodovi i gde ima mnogo predivnih restorančića, kafića, prodavnica… Eto toliko me je Kejptaun opčinio. Za mene je prednost i to što tamo živi moj kum i najbolji drug Bole, koji je svirao bubnjeve u Fiskulturnom lanetu. On i njegova divna porodica su razlog više što sam taj grad toliko zavoleo. Ono što je moja priča o Kejptaunu je priča svakog čoveka – ne gubite nadu da ćete stići do zemalja koje se obično mogu videti samo na globusu ili geografskoj karti. Sve je u životu moguće. Nekad treba malo sreće, nekad malo vaše inicijative i snovi se mogu ostvariti.

Šta je to tako čarobno u tvom kraju, da i danas najviše voliš Palilulu? Šta te vraća tvom kraju sa svih tih putovanja?

To opet možda spada u ono što si pitala, a to je ta pozitivna energija koju osećam da imam i da mogu ljudima da prenesem. Možda ima veze i sa tim centrom grada u kome sam odrastao. Ja sam inače iz 27. marta i iz moje zgrade sam s jedne strane imao pogled odmah pored Palilulske pijace, a s druge na Petu beogradsku gimnaziju i na Tašmajdan. Tu su verovatno podzemne vode jako pozitivne, kreativne i imaju neku dobru energiju. Kad sam se oženio, onda smo moja supruga Ivana i ja 10 godina živeli na Petlovom Brdu kod moje tašte i tamo je isto sjajno. To su kuće u nizu kao u Engleskoj i Holadniji i ima to neku svoju draž i pruža privatnost. Međutim, ja sam sve vreme tih 10 godina žarko želeo da se vratim u svoj zavičaj. To je izgleda usađeno u čoveku čim se rodi da najviše voli svoj zavičaj, a moj zavičaj su Palilula, 27. marta i okolne ulice: Đušina, Knez Danilova, Dalmatinska, Vladetina… Centar grada vam  takođe daje tu prednost da možete sve peške da obavite. Znači, nema sekiracije u javnom prevozu ili uopšte u saobraćaju ako vozite kola. Vi možete svojim stopalima, nogama i telom da dođete do koje god tačke hoćete, a to em je zdravo, em vas hrani dobrom energijom. Prednost centra sada je i što i danju i noću radi veliki broj mesara, apoteka, malih i velikih radnji, a posebno samoposluga. Ako vam uveče ponestanu cigarete, čokoladica, mleko ili bilo šta što vam treba, možete sve naći, tako da je i to prednost centra.

Kako doživljavaš Australiju, s obzirom da još nisi bio tamo?

U svakom slučaju, Australija stoji kao mesto gde ću otići, a opet imam sreće da kao što u Kejptaunu živi moj kum Bole, tako u Australiji živi brat moje žene. Oni su brat i sestra po ocu i jako se vole, što je isto jako važno, tako da imamo poziv da idemo kod njega koji nam godinama stoji. Mi smo to svake godine odlagali zbog Južne Afrike. Napokon smo shvatili da moramo ići i na druga mesta i sigurno ćemo to uraditi. To će najpre biti Australija. Voleo bih da idemo u vreme Australian Open-a i nadam se da ću gledati Novaka Đokovića na tom turniru gde je ostvario najveće uspehe, jer i to nas iz Srbije vezuje za Australiju. Tu je Novak najuspešnije mečeve i najvažnije titule osvajao. Drugo, tamo je leto kad je ovde zima, što je za nas iz Srbije idealno, tako da ću jedino ići u decembru, januaru i februaru i tada videti Australiju, zemlju o kojoj sam čuo najlepše stvari. Takođe, kao i većina Srba obožavam i australijske filmove. Krokodil Dandi (Crocodile Dundee) je jedan od mojih omiljenih filmskih likova i nikada neću zaboraviti kada sam gledao u bioskopu prvi deo tog filma i kada sam za kratko vreme tri puta išao da gledam Pola Hogana (glumca koji igra Dandija). Toliko sam bio opčinjen tim humorom. Ne znam da li Australijanci znaju, ali on je bio veliki ambasador njihove zemlje i uspeo da približi Australiju mnogim ljudima širom sveta. Australijski humor je naprosto sjajan i tu su nam vrlo bliski. Obično shvatimo da smo jako bliski po sličnom smislu za humor i po tome što sve gledamo sa smešnije strane i kad upoznamo Australijance bilo gde u svetu. Inače, Južna Afrika i Australija su veliki takmaci u ragbiju – ne u američkom fudbalu, nego baš u ragbiju. Hteo sam negde u Južnoj Africi da kupim australijski dres, ali je prodavac rekao – „Ne nikako, nikako australijski! Uzmite južnoafrički!“

Manje je poznato da si se oprobao i kao televizijski vodič kroz Tajland. Kako je izgledala ta pustolovina? Kako si doživeo Tajland?

Na Tajlandu sam sreo mnogo Australijanaca u jednom stanju u kome sam i ja bio par večeri. Jedno veče sam baš s nekom ekipom Australijanaca bio najbolji prijatelj za ceo život. Umalo da isečemo prste i napravimo krvnu vezu, a sutradan nisam mogao da se setim ni jednog imena niti kako izgledaju, a sigurno ni oni mene koliko se popilo. Video sam da su dobri na pivu, kao i mi. Znači, mogu mnogo da popiju, što je jako pozitivno. Inače, Tajland je destinacija na koju se vraćate i to je ono što svako ko je jednom bio na Tajlandu zna. Kada se vratite odande i kada sumirate utiske znate da ćete ako vam se ikada u životu ponovo pruži prilika doći na Tajland ne još jednom, nego bar još 2–3 puta. Ja svakako imam u planu da obnovim te utiske sa Tajlanda. Imao sam sreću da smo režiser Boško Savković, snimatelj Slobodan Čulić i ja uspeli da napravimo jedan sladak i uverljiv prikaz Tajlanda, naravno sa turističke strane. Kao režiser i producent filma, Boško je kontaktirao tajlandsku turističku organizaciju za Jugoistočnu Evropu i tu nam je gospodin Bogdan izašao u susret i pružio nam priliku da boravimo 11 dana u predivnim hotelima na Tajladnu, koji su stvarno savršeni. On nam je obezbedio da tamo imamo na raspolaganju i vodiče iz Turističke organizacije Tajlanda da nam pokažu neka mesta koja nisu standardna. Išli smo i na neka popularna turistička mesta, koja morate da prikažete u turističkom filmu o Tajlandu, ali smo otkrili ovu zemlju i iz nekog drugog, manje poznatog ugla. Ono što smo mi doživeli na Tajlandu je pre svega je taj iskreni osmeh svih ljudi koje smo tamo upoznali. To je nešto što je deo njihove kulture i to ne može ni da se odglumi ni da se nauči. To je nešto što nosite u sebi verovatno rođenjem i vaspitanjem, a to izgleda Tajlanđani, tajlandske mame i tate, umeju da prenesu deci. Tamo ćete uvek dobiti osmeh od srca. Nikad prekoran pogled, nikad ružna reč, nikad ništa što će pokvariti vaš odmor. Tamo možete videti mnoga božanstvena mesta i doživeti mnogo toga lepog, kao što su recimo poseta Zlatnom Gradu, boravak na moru, uživanje na nestvarno lepim plažama, izleti na mesta koja su snimana za film „Plaža“ sa Leonardom Dikapriom ili recimo filmove o Džejmsu Bondu i tako dalje.Međutim, tamo su pre svega ljudi predivni i to je glavni utisak koji sam poneo sa Tajlanda. Bez obzira da li sretnete dete ili čoveka od 80 godina, oni će se svakome osmehnuti, klanjati i pokazati pažnju. Stvarno su kao deca. Mislim, nisam im baš bio u kući i ne znam kakvi su među sobom, ali sa strancima su divni.

Šta trenutno radi Blaža u Beogradu? I šta sprema svojim obožavaocima? Gde mogu da te slušaju, gledaju, čitaju…?

„Blaža u Beogradu“ je kruna moje dosadašnje karijere. Te kolumne pišem još od 1996. Prvo sam ih pisao za satirični list „Naša krmača“, a posle za satirični časopis „Bre!“. Uvek sam voleo da ih pišem i nekako sam uspevao da uglavim sebe u tih, kako se kaže, 2000 i možda nešto više karaktera i da u toj kratkoj formi napravim nešto što želim, a to je da kao kad stand up komičar izađe na binu kroz tu kratku priču na kraju napravim i „punch line“, što znači da ta namera da nasmejete ljude na kraju ima i poentu. Kolumna „Blaža u Beogradu“ je mene obeležila kao tu nekog čoveka koji voli grad u kome je rođen i živi ceo život i koji smatra da on tu jedino može da funkcioniše, što je naravno pogrešno. Znam mnogo ljudi koji su otišli iz Beograda i savršeno funkcionišu i u tim drugim gradovima širom planete, ali uvek volimo da se zavaravamo da nam je najbolje ovde i da smo najsrećniji u tom našem mikrokosmosu, što je u mom slučaju Beograd, a za nekog drugog može biti i Niš, Kragujevac i bilo koji grad. U poslednje 2–3 godine vrlo me raduje i to što radim na radiju Laguni, gde petkom od 15h vodim emisiju „Blažina svaštara“ koju možete pratiti na frekvenciji 93.97. Animiram slušaoce dovodeći razne zanimljive goste i u tih dva sata pokušavam da prenesem ljudima taj neki pozitivan duh Beograda, koji sam ja godinama kupio od svojih prijatelja, roditelja i svih onih koje sam sretao u životu. Sve ostalo što radim su honorarni poslovi, pa je jednom nekadašnji urednik portala „Singidunum Weekly“ Nenad Mandić rekao – Blaža je najpoznatiji honorarni saradnik u Beogradu. Ja sam taj tip koji voli da naplati svoje usluge, jer mislim da na taj način mogu posle sebi da priuštim da odem u Sidnej, Melburn ili na primer Kejptaun. Nažalost, mislim da Evropa nikad nije bila nesigurnija nego u poslednjih par godina, a opet ako ne vidite Berlin, Beč, Prag, Pariz ili recimo Rim, vaš život će svakako biti siromašniji. Zato volim i dalje da putujem i po Evropi.

Malo ste objavljivali albuma sa Blažom i Kljunovima, a ipak svi znaju sve pesme. Možemo li se ipak nadati nekom iznenađenju?

Kao da si vidovita Zorka ili Kleopatra, jer mi se čini da je ovo godina kada ćemo napokon napraviti nove pesme. Kad ćemo ih snimiti ne zna se, ali ćemo sigurno napraviti 10 novih pesama. Moje dugogodišnje kolege i saradnici iz grupe Arigo Saki, Sale Šofer, Voja bubnjar, Bale basista i ja smo sazreli da posle 15 godina od poslednjeg studijskog izdanja pripremimo novo. Vraćam se na ono prethodno pitanje.. Blaža u Beogradu je čovek koji ima mnogo interesovanja i zbog toga ima i mnogo honorarnih obaveza, a to me često odvaja od grupe. Inače, već godinama sarađujem sa beogradskim marketinškim agencijama i imam tu sreću da sam među prvima u Beogradu počeo da radim kao moderator ili voditelj–animator, kako ljudi to još zovu, gde se ja zajedno sa hostesama pojavim u nekom gradu u Srbiji, recimo na trgu ili u tržnom centru i onda kažem – danas je ovde sa nama novi proizvod te i te firme. Bez obzira da li je to Apatinska pivara, Koka Kola ili neka druga firma, uživam i u tom poslu, jer ispred mene bude mnogo ljudi i to takođe spada u neku vrstu animacije, samo ne muzičke kao sa grupom. Međutim i tu animirate ljude koji su ispred vas i koje morate u tih nekih pola sata, sat ili dva da držite pod nekom vrstom tenzije, da im bude zanimljivo. Stvarno obožavam i to da radim, a pošto uz to pišem i za novine i vodim emisiju na radiju i jednom rečju radim dosta toga, onda grupa Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi trpi to moje obožavanje raznih poslova.

Uz sve to si i Sinemanijak. Kako si postao Sinemanijak ili kako voliš da kažeš „Sine! Manijak!“?

Imam sreće da pišem za Blic, možda najčitanije novine, a oni nisu hteli da za njih o filmovima piše filmski stručnjak koji je završio FDU, nego običan čovek, za šta ja sebe smatram, koji obožava filmove. Tako pored svega što radim svaki dan gledam i filmove i serije i pišem o njima. Moj zadatak je da preporučim čitaocima nešto što sam odgledao ili da im kažem – ovo nikako nemojte da gledate, ovo je gore od mojih pesama.

Australiana Serbahttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2017/10/vlcsnap-2017-10-15-02h15m32s209-2-1024x590.pnghttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2017/10/vlcsnap-2017-10-15-02h15m32s209-2-150x150.pngAustraliana SerbaIntervju PLUSAC DC,Arigo Saki,Australija,Beograd,Blaža,Blaža i Kljunovi,Gazda Milutin,Igor Blažević,Inspektor Blaža,Inspektor Blaža i Kljunovi,Južna Afrika,Kejptaun,Kljunovi,Prljavi inspektor Blaža,Prljavi Inspektor Blaža i Kljunovi,TajlandPrljavi Inspektor Blaža, kako voli da kaže nepoznatiji kao Igor Blažević, izmami smeh i osmeh na lica gde god da se pojavi. Na prečac je osvojio publiku još početkom osamdesetih sa Fiskulturnim lanetom, svojim prvim, mladalačkim bendom i pravom rokenrol atrakcijom. Posle nekoliko godina pauze vraća se na scenu...Internet Magazin