Piše: Jelena Kiš

Video: Lars Kiš

Svi znate da od 10 najotrovnijih životinja na svetu, baš svih 10 živi u Australiji! Za to vreme na Novom Zelandu, koji se smatrao možda otrgnutim delom australijskog kopna, nema baš ni jedne jedine otrovnce. Zamislite kada je pored zmija, paukova, ajkula, meduza i drugih poznatih “ala” čak i slatki kljunar platipus opasan i ima bodlju koja je otrovna. Nivo zaštite životinja u Australiji je takav da bi ste poželeli da ste rođeni kao kengur ili koala. To važi i za ove opasne vrste. Niko nikog ne dira!

Naravno, rećiće vam svi u Australiji da je veća verovatnoća da vas zgazi auto nego da umrete od ujeda neke od tih životinja, kao i da vas ajkula neće ugristi zato što je gladna već eto, pomeša i pomisli da ste neka foka ako ste u ronilačkom odelu, pa vas malo gricne, a inače ona ne voli ljudsko meso. Ma važi! Zbogom daleka idejo da budem egzotični surfer na talasima divljeg okeana!

*Nastavak teksta i drugi video u produžetku

Tako navikneš da nema kupanja gde ti želiš , već najčešće između crvenih zastavica, da te čuvaju čuvari plaže ili ideš na otvorene bazene napunjene vodom iz okeana. Navikneš i da ne šetaš mimo staze kroz šumu kao i da ne moraš sve da diraš i mirišeš. Možda sve to ne bih ni primetila da moja familija ne živi u jednom primorskom gradu u Crnoj Gori. Prvo pitanje oca je bilo: ‘”Mišure, a pazi djecu! Kako će tamo djeca plivat’?!”  Ja mirno odgovaram da će kao i svi drugi, da jeste struja okeana jaka i da se mora paziti, ali sve je ok. Posle nekoliko dana na Viber stiže poruka: “Sine, reci deci da ne pipaju ništa ispod kanti, oluka, gelendera… Čitao sam da su ti vaši pauci, ti red-bek, užas jedan! Da to ubija na mestu!” Opet ja mirno odgovaram, kao kakav stručnjak, da je to mali procenat ujeda od tih pauka i umirujem oca da je sve u redu.

A onda smo se preselili u divni skriveni raj u sred grada. Mirni kraj sa svega 10-ak kuca okružen gustim zelenilom i šumom. Sve kuće su svetle, velike, sa ogromnim prozorima i puno palmi kao u nekom odmaralištu. Prvo što je protrčalo kad smo se uselili bila je neka smešna ćurka, koja je kljucala bobice ispred svake kuće. Sutradan ujutro, kroz prozor u dvorištu naše kuće ugledali smo dva slatka zeca. Deca k’o deca, odmah su istrčali i razočarali se što su pre nego su otvorili vrata, zečevi već pobegli.

Ah kakav raj! U sred Sidneja mir, tišina, oaza. Noću bi sa mužem ćaskali u bašti do kasno kada bi se pojavila najčešće porodica nekoliko posuma. Posumi su preslatke bezopasne noćne životinje sa dugačkim repom, malim ušima i slatkim sjajnim očima, koje najčešće noću jedu biljke i bobice sa drveća, male sisare, i tako dalje. Svako veče nas posećuju i ni malo ih ne uznemirava što smo tu i po stoti put ih slikamo telefonom kao pravu egzotiku za nas došljake iz Srbije.

I kako to biva u lancu ishrane i života, male životinje privlače velike… Jedan dan, ponovo poruka na telefonu: “Mišure, čitam kod vas su visoke temperature. Pazi se tih zmija i reci deci…” Znam, znam tata.. Sve je u redu… I došla je noć kao i svaka druga, ponovo se začulo šuštanje po drveću, i dok smo skupljali šoljice posle “kafenisanja”, nešto je na drvetu zasijalo na trenutak. Pomislili smo da je posum sa svojim repom, ali rep se cudno kretao, nekako sporo, ljigavo…. Kada je suprug upalio svetlo, imali smo šta i da vidimo: dijamantski piton (Diamond Python)!!!

Glava mala, ali stomak pun! Zato je i bio spor. I šta smo prvo uradili kao pravi Srbi?! Gunuli smo ga preko ograde kod komšije! Ne, ne šalimo se… Mi smo ga dugo posmatrali kako se sporo kreće, sa grane na granu, dok nije otpuzao negde u noć. Sada se neko pita, što ga niste lopatom?! Pa da mi završimo sa kaznom, je l’?! Eh, neka hvala. Neustrašivi kamerman Lars je imao dokaz da smo ga pustili živog i sitog… Da ne kažemo zdravog.

*Nastavak teksta ispod videa

I tako sutradan ujutro prvo nazovem svog brata u Crnoj Gori da se pohvalim junaštvom, a bogami i čojstvom (sačuvah zmiju od sebe same), i kažem kakvog smo pitona imali na drvetu, a brat će:

– Radije bih da se rvem s međedom, nego da me peči zmija! – na šta naš sin odgovara:

– Ali ujko, ona nije strašna, nema zube, samo te davi!

– Bože, đe vi živite! – uzvrati brat.

Naravno, sledeći za poziv je bio otac. Kao kakvo dete koje ne može da izdrži da svoju avanturu zadrži samo za sebe, kažem mu ja:

– Halo, tajo! Ej, znaš kakvog smo pitona imali sinoć na drvetu…

-Evo ti, sine, majka, pa njoj to reci…

Uzbuđeno nastavljam:

-Mama, znaš šta je bilo sinoć…
Ispričam šta je bilo i nastavim:
-Nego mama, kada ćeš ti da dođeš kod nas?

-Nanice, bolje je za sve da vi dođete ovde u Crnu Goru.
Tu,tuuu…

Nego, kada ćete vi u Australiju?

 

Australiana Serbahttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2018/03/animal-161424_1280-1024x706.pnghttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2018/03/animal-161424_1280-150x150.pngAustraliana SerbaPrava AustralijaAustralija,Diamond Python,dijamantski piton,fauna,piton,Prava Australija,priroda,Sidnej,životinje,životinje Australije,životinjski svet Australije,zmija,zmijePiše: Jelena Kiš Video: Lars Kiš Svi znate da od 10 najotrovnijih životinja na svetu, baš svih 10 živi u Australiji! Za to vreme na Novom Zelandu, koji se smatrao možda otrgnutim delom australijskog kopna, nema baš ni jedne jedine otrovnce. Zamislite kada je pored zmija, paukova, ajkula, meduza i drugih...Internet Magazin