Kao neko ko živi i radi u Australiji, ali posluje i u Srbiji, šta bi poručili našim ljudima iz dijaspore ili strancima koji razmišljaju o ulaganju u srpsku privredu?

Našim ljudima u inostranstvu bih generalno poručio da češće svraćaju u zemlju svog porekla. Na moje veliko iznenađenje, naišao sam na ljude koji po 20, 30 ili 40 godina nisu dolazili kući, a nisu bili u političkom egzilu. Srbija je zemlja koja se konstantno menja. Dolazim bar jednom godišnje i to mogu najbolje da vidim. Možda se ljudima koji žive u Srbiji to tako ne čini, ali ja volim da kažem da je to kao što roditelji stalno imaju pred očima svoje dete i misle da je to dete uvek isto, nemirno, pa ih nervira kad je neposlušno, a vole ga neizmerno. Onda dođe neki rođak koji ne dolazi često i najbolje vidi koliko brzo to dete raste, razvija se i menja na bolje. Isto je i sa ljudima koji žele da žive napolju, a posluju u Srbiji. Nemoguće je imati jasnu sliku i uspešno poslovanje, ako se makar jednom u 6 meseci ne dođe da se obiđe i to drugo mesto poslovanja, vide radnici i porazgovara sa njima, sretne sa računovođom ili advokatom i porazgovara sa njima, sretne sa klijentima i poradi na tome da poslovni odnos bude još bolji. Isto važi i za organizovanje poseta Australiji za rukovodioce ili zaposlene u svojoj firmi, klijente i ključne partnere. Kao i za sve, za uspeh je potrebna razmena ideja, ljudi i kapitala.

Koje su prednosti, a koji nedostaci ulaganja u Srbiju? Kako ulagač može da zaštiti svoje interese?

Ovo je vrlo kompleksno pitanje, ali ću pokušati da dam jednostavan odgovor. Prednosti su niža poreska stopa nego u Australiji i niži troškovi poslovanja zbog nažalost niske cene rada u Srbiji. Lično mislim da je najveća greška nakon promene vlasti u Srbiji 2000. godine bilo to što je definisana strategija za privlačenje investitora, koja podrazumeva ponudu kvalifikovanih radnika kao  jeftine radne snage. Ova politika je čak ušla i u ugovore za investiture, koje država praktično tera da se obavežu na isplaćivanje minimalnih ličnih dohodaka na dug vremenski period. Ova strateška greška je i dovela do toga da Srbija bude na niskom razvojnom nivou, jer poslodavce zapravo više interesuje kvalitetna i obrazovana, a ne jeftina radna snaga, koja nije motivisana da pruži maksimum i unese inovacije, već samo za onu osnovnu relaciju – ja dođem na posao, a ti me platiš. Jeftina radna snaga je zato automatski glavna kočnica i najveća mana i za investitora.

Ulagač kao i svuda u svetu najbolje može da zaštiti svoje interese tako što čim počne realizacija investicije angažuje dobre advokate. To je važno bez obzira da li se radi o Australiji, Britaniji, Nemačkoj ili Srbiji. Kada završi pravni okvir za investiciju onda mora da nađe adekvatnu finansijsku instituciju, koja će mu garantovati kapital na tržištu, kreditne aranžmane i međunarodne transakcije. Nakon toga mora da okupi dobar tim za realizaciju investicionog projekta. Država u Srbiji voli da se meša u taj segment svojim zakonom o radu, koji je nasleđen iz samoupravnog socijalizma i izlazi iz okvira propisanih normi o odnosima poslodavac–radnik u razvijenom svetu. Takođe, država se tu meša i određivanjem ekstremno niskih zarada za radnike, što poslodavcima ne pomaže već odmaže, jer im uskraćuje mogućnost da motivišu zaposlene različitim bonusima, provizijama i sličnim novčanim nagradama, koje bi im isplaćivali uz regularni lični dohodak. Propisivanjem tako niskih zarada i platnih razreda poslodavcu se onemogućava i da se zaštiti od korupcije, curenja poverljivih informacija, neregularne konkurencije, pa čak i organizovanog kriminala. Definisanjem niskih primanja i drugim odredbama zakona o radu, koje su nasleđene iz vremena samoupravnog socijalizma, država investitorima uskraćuje i mogućnost da na adekvatan način dovedu važne ljude iz svog menadžmenta recimo iz Australije, pošto se u tom slučaju javlja problem kako će ti menadžeri servisirati svoje eventualne dugove kod komercijalnih banaka u inostranstvu, pošto Zakon o deviznom poslovanju u Srbiji nameće neverovatne restrikcije. To je veliki problem, kao i nepostojanje finansijskih institucija iz prekookenaskih razvijenih zemalja, kao što su Kanada, SAD i Australija.

Na isti način nepovoljno utiču i zastareli zakon iz 1977. o privrednim prestupima ili recimo zakon o deviznom poslovanju. Zakon o privrednom prestupu iz 1977. definiše ulogu radničkog saveta, radničke kontrole, oružanih snaga SFRJ, krivičnog zakonika SFRJ, saveznog suda, saveznog javnog tužioca,  i sličnih nepostojećih institucija i funkcija. Zanimljivo je da je taj Zakon o privrednim prestupima menjan poslednji put 2005. godine, kada SFRJ već uveliko nije postojala, kao recimo ni radnički saveti, i pri tome se često primenjuje i na osnovu njega funkcionise Privredni sud u Srbiji. Upravo zato sam najpre istakao da investitor na samom početku mora da ima dobar tim advokata, jer se u Srebiji po sistemu nasleđenog kontinuiteta sprovode mnogi zakoni iz vremena SFRJ, koji su definisani za državu koje više nema, ekonomski i politički sistem koji više ne postoji i državnu administraciju, koja je bila mnogo drugačija, ali su zakoni još tu i sudovi ih sprovode u delo.

Posvećeno se bavite i obrazovanjem najmlađih generacija srpske dijaspore u Australiji i dosta vremena, energije i novca ulažete u školu srpskog jezika „Dositej“ u Kamberi. Šta Vas je motivisalo da započnete ovakav plemenit obrazovni projekat? Kako je škola zamišljena?

Hteo bih prvo da napomenem da sam pre odlaska u Australiju 2000. godine petnaestak  godina svog života posvetio radu sa decom i omladinom, u okviru Saveza izviđača Palilule ili skauta Palilule, kako smo tada voleli da zovemo sebe.  Tu sam prošao put od običnog izviđača, preko vodnika, vođe čete, zamenika načelnika odreda, načelnika opštinske organizacije i generalnog sekretara do člana izvršnog odbora. U suštini sam od svoje petnaeste godine izgrađivao sebe u organizaciji koja smatra da bez posvećenog rada sa decom i omladinom jedna država ili društvo ne mogu biti prosperitni i napredni. Po odlasku u inostranstvo, uočio sam da je najveći nedostatak dijaspore nepostojanje organizacija i institucija koje se posvećeno bave razvojem dece i omladine. Smatram da je to razlog što je dijaspora  krizi i što su se njihove aktivnosti svele na kulturno–umetničko društvo i pogrebni zavod. Što se Australije tiče, ovde živi mnogo naših ljudi i to naročito dece. Međutim, izuzev igranja narodnih kola gotovo da ne postoje druge aktivnosti za decu i omladinu i druge etničke grupe daleko prednjače u svemu. Kao roditelj koji ima dva dečaka, želja mi je da se ne odvoje od svojih korena i da nađu način da očuvaju svoj jezik i kulturu, što vidim da i oni sami žele.

Moja supruga je došla na ideju da bi bilo dobro napraviti program škole jezika pri parohiji crkve Svetog Save u Kamberi. Napravila je plan i program na oba jezika i doživela da lokalni sveštenik SPC nema razumevanja za ideju škole srpskog jezika pri crkveno–školskoj opštini. Onda sam ja rešio da investiram u decu i omladinu, odvojio sredstva i pomogao joj da pokrene školu sama. Školu smo simbolično nazvali Dositej po Dositeju Obradovicu. Zbog odsustva škola srpskog jezika u Australiji, naša deca su ovde primorana da uče maternji jezik na jedan primitivan način, kao u vreme pre Dositeja Obradovica. Zato sam, figurativno rečeno, pokrenuo Dositeja da krene u misiju.

Koliko je interesovanje i koliko ste zadovoljni dosadašnjim rezultatima i podrškom lokalne srpske zajednice?

Interesovanje roditelja je ogromno i ne možemo za sada da primimo svu decu. Pošto naše porodice ovde obično imaju od dvoje do četvoro dece, vrlo brzo se uz interesovanje nekoliko porodica popune kapaciteti. Na srpsku zajednicu se ne oslanjamo, jer nismo naišli na pozitivan odziv i podršku crkve za projekat. U Kamberi ne postoji srpski klub, ali nam je naša ambasada izašla u susret. Međutim,  sadašnja zgrada ambasade Srbije, koja se iznajmljuje, nije adekvatna za školsku nastavu. Dobro je što postoji ideja da Srbija izgradi novu zgradu ambasade i prestane da plaća rentu za sadašnji objekat,  a mi pokušavamo da se izborimo da se u postojeći projekat uključi i aneks za školski objekat. Postoji i objekat stare rezidencije SFRJ, koji je po dogovoru o sukcesiji nasledila Srbija, a koji bi mogao da se renovira za potrebe škole, ali on trenutno iz tehničkih razloga nije u funkciji i zahteva određene investicije. Pored prostora za nastavu, problem je pronaći i učitelje za nastavu na srpskom. U narednom periodu, biće neophodno da se iznajmi prostor i angažuju kvalifikovani nastavnici srpskog, što će povećati troškove i pasti na teret roditelja učenika ako to ne rešimo na adekvatan način. Kako ne bi došlo do toga, za sada primamo ograničen broj đaka.

Kao neko ko je odrastao i živeo u Beogradu do 2000. godine, kako pamtite svoj rodni grad iz vremena Vašeg detinjstva i mladosti? Kako danas doživljavate svoju postojbinu?

Ja Beograd volim da živim, a ne da pamtim. Upravo iz tog razloga gledam da dođem bar jednom godišnje, kako često kažem, “na izvor po vodu”. Dođem, okrepim se, izvidam rane junaćke iz velikog sveta, vidim prijatelje i rodbinu, šetam se, udišem vazduh, sećam se… Najviše volim šetnju Kalemegdanom i preko Brankovog mosta. Odem peške preko Brankovog do Ušća, gledam u Pobednika, setim se nekih svojih mladalačkih dana… Dete sa Karaburme poraslo, otišlo u daleki svet i stiglo do australijskog Pentagona. To kažem zato što sam stigao da budem i rukovodilac u Ministartsvu odbrane Australije, na nekim zanimljivim tehnološkim projektima.

Srbija je lepa zemlja koja ima nesreću da bude na putu raznih velikih vojski. Što su preci pravili, njihovi sinovi i ćerke su morali da obnavljaju, i tako generacijama. Gledajući iz ugla velikog sveta, Srbija ima vrlo talentovan narod i vrlo ograničene resurse, valjda zato što stalno mora da se diže iz pepela. Raskrsnica Nemanjine i Miloša Velikog je najbolji primer koliko puta u 70 godina su zgrade morale da budu zidane i obnavljane posle rušenja, i tako stalno u krug.

Kako je došlo do toga da se preselite u Australiju?

Volim da kažem da sam se umorio tražeći promene, ali i zato što stalno obnavljamo zgrade koje su naši preci pravili, pa obnavljali. Smatram sebe veteranom borbe za bolji život dece u Srbiji, koji se u završnici umorio, naljutio i otišao. Drugi su posle toga završili moj posao. Krenuo sam sa borbom da mogu da čitam ono što želim, a tu mislim na protest za prvi broj časopisa Srpska reč u Pionirskom parku. Posle su došli 9. mart, Vidovdanski sabor, predizborni mitinzi Milana Panica, protesti iz ‘96. i još ko zna šta… Posle svega toga sam rešio da idem u Australiju. Igrom slučaja sam preko razmene izviđača u januaru ‘96. otišao u Australiju na kampovanje i dopalo mi se. Četiri godine kasnije stigoh ovde da započnem novi život, tamo negde daleko.

Kakvo je Vaše iskustvo života u ovoj zemlji, koja je, čini mi se, mnogo bliža Srbiji i Evropi nego što se obično misli?

Ono što me je privuklo Australiji tog januara ’96. su organizovanost i uređenost sistema. Procenio sam kao mlad čovek da u takvom jednom sistemu mogu da ostvarim svoj maksimum i ostvarim neke neostvarene snove. Mogu da kažem da sam bio u pravu.

Zašto ste izabrali baš Kamberu i šta Vas vezuje za ovaj grad?

U Kamberu me je odveo posao, jer sam dobio zaposlenje u Ministarstvu odbrane Australije, a to je ovde kao i u Srbiji sve skoncentrisano u glavnom gradu. Inače, u Sidneju sam proveo najviše vremena i izgradio sebe kao profesionalca za najveće poslovne izazove i nemoguće misije.

Na čemu trenutno radite? Šta Vas najviše motiviše i daje Vam elan da nastavite sa svojim aktivnostima uprkos svim izazovima?

Trenutno radim na zanimljivim tehnološkim projektima za budućnost. Vrlo interesantno i inspirativno! U pitanju su poslovi od velikog poverenja i sa velikim izazovima. Ne želim da zvučim neskromno, ali zaista radim na projektima predviđenim za najbolje profesionalce u ovoj zemlji i namenjenim za opšte dobro. To me i vodi ka tome da stremim najboljim rezultatima i doprinesem široj zajednici da ostvari svoje rezultate. Investiram u budućnost i kroz školu srpskog jezika „ovde daleko“.

 

Australiana Serbahttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2017/03/12795078_10207399077507659_942701479236790470_o-e1489024428987-1024x971.jpghttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2017/03/12795078_10207399077507659_942701479236790470_o-e1489024428987-150x150.jpgAustraliana SerbaSponeAir Serbia,Australija,Belgrade,Beograd,Canberra,dijaspora,DOSITEJ Serbian Language School,Eagle Space Group,Eagle Space Travel,Ivan Milbridge,Ivan Miletić,Ivan Miletić Milbridge,JAT,Kalemegdan,Kambera,Maria Milbridge,Ministarstvo odbrane Australije,privreda,Rio Tinto,Sidnej,škola srpskog jezika,Srbija,SydneyKao neko ko živi i radi u Australiji, ali posluje i u Srbiji, šta bi poručili našim ljudima iz dijaspore ili strancima koji razmišljaju o ulaganju u srpsku privredu? Našim ljudima u inostranstvu bih generalno poručio da češće svraćaju u zemlju svog porekla. Na moje veliko iznenađenje, naišao sam...Internet Magazin