Ne volimo svi isti stil života, istu muziku, istu hranu… Svi smo mi posebni i svoji. Međutim, lepo je kada u toj različitosti možemo da negujemo zajedništvo, međusobnu ljubav i razumevanje. Osećanje pripadanja je predivno. Osnažuje nas i daje nam krila da budemo svoji i posebni, a u isto vreme voljeni, shvaćeni i prihvaćeni.

Naše doba, međutim, donelo je pravu poplavu otuđenja. Sve je manje mesta na našoj planeti gde se ljudi sa lakoćom upoznaju, druže i sa lakoćom stvaraju prijateljstva, ljubavi i porodice. Naša beogradska svakodnevica na svakom koraku nas podseća na to. Gotovo da nema više kafana i drugih mesta gde možemo da svratimo tek tako, nonšalantno sami i da sretnemo draga poznata lica ili upoznamo neka nova. Divna, raskošna istorija razigrane beogradske boemije i kosmopolitizma presečena je u letu nekako naglo i bez najave otprilike devedesetih godina dvadesetog, a možda i početkom ovog našeg tako željno iščekivanog dvadesetprvog veka. Sve je više informacija, a sve manje znanja. Sve je više stranaca na našim ulicama, a sve manje kosmpolitskog duha kod nas. Sve je više načina komunikacije, a sve manje razgovora. Sve je više kafića, a sve manje druženja. Sve je više ambicije, a sve manje duše. Tako se bar čini, a meni se čini da nam se ne čini. Jednostavno je tako.

Mora biti da će neke buduće godine opet oživeti boemiju i uopšte našu negdašnju bliskost i druženje bez zadrške, i to nadamo se vrlo brzo. Ne treba u naše gradove da se vrati samo boemija u svom punom značenju, već uopšte otvorenost, toplina, neposrednost i način druženja kakvi su negovani generacijama unazad dok nas zbunjene nije zateklo vreme sebičnih i bahatih. Možda će nekome na prvi pogled izgledati da to baš i nije važno pored svih izazova današnjice, ali na drugi pogled jasno je kao dan da su sa nestankom boemije nestale i naša opuštenost i druželjubivost, ona predivna lakoća sa kojom su se nekada stvarala prijateljstva, ljubavi i porodice. Jer, kad nema više mesta gde možete prići nekom neznancu i započeti razgovor, znajući da će to možda biti početak jednog lepog prijateljstva ili ljubavi, onda dolazi otuđenost, onda čovek čoveku postaje vuk, onda se sve manje dece rađa i događa mnogo šta što nam je postalo svkodnevica. To koliko i kako se družimo pravi je lakmus papir zdravlja jednog društva.

Bila sam dete osamdesetih, ali dobro pamtim kako su se divno družili i bili bezbrižni moji roditelji tih godina. Čula sam i mnogo priča o nekim ranijim decenijama ne samo od njih, već i od brojnih sagovornika koje sam ugostila u emisiji Moj Beograd dok sam bila novinar televizije Studio B. Međutim, baš to što sam ponela iz detinjstva nekako je oblikovalo moju dušu i od rane mladosti sanjam baš taj stil života iz nasmejanih osamdesetih. Kada sam krenula na svoje prvo putovanje u Australiju, nisam ni slutila da ću upravo tu, u Melburnu, kulturnoj prestonici ove neverovatne zemlje-kontinenta, pronaći sve to. Kako sam i mogla da pretpostavim da ću na drugom kraju sveta, 13 000 kilometara od svog rodnog grada, otkriti čudesni svet boema, čuvara istinskog druženja, bliskosti i lepote duha jedne metropole? Čim sam kročila u jedan od boemskih lokala u čuvenoj ulici Haj Strit (High Street) i ugledala karirane stolnjake na malenim drvenim stolovima i ljude kako razgovaraju nekako prisno i prisutno, osetila sam divnu toplinu u srcu. Sve me je to podsetilo na Beograd mog detinjstva, beogradski duh u punom sjaju i poletu. Osećala sam se od prvog trenutka kao kod kuće, kao da sam pronašla davno izgubljeno blago. Nasmejana lica ljudi za šankom, koji su odmah započeli srdačan razgovor i saznavši da sam iz Srbije pozvali neke goste lokala koji vole našu muziku da me upoznaju, samo su me uverili da sam pronašla i ne tražeći sve ono o čemu je bilo reči u prvim pasusima ovog teksta. Došla sam u taj bar, kako tamo zovu kafanice, sa svojim prijateljima, a izašla odatle bogatija za nekoliko novih poznanstava.  Kasnije sam sa nekim od tih ljudi koje sam tu upoznala nastavila druženje i sklopila divna prijateljstva.
Kako sam nastavila da otkrivam Melburn i posećujem boemske četvrti i lokale, otkrivala sam sve više sličnosti sa tim nasmejanim, zdravim beogradskim načinom druženja, koji pamtim iz detinjstva. Nastupi muzičara počinju u tim kafanicama obično već oko 7 ili 8 sati i traju obično do ponoći. Pri tome nastupi i po dva-tri muzička sastava. Ako umete da pevate ili svirate, kad već malo upoznate muzičare, često možete i da nastupite s njima, spontano, na licu mesta. Ko voli, povede nekog dragog ili nekog koga ne poznaje za ruku i zaigra ili se smesti blizu bine i sluša muziku, a ko ne voli, obično sedne malo dalje od muzike i razgovara sa prijateljima. Ozvučenje nije prejako i ne morate da vičete da bi čuli jedni druge. Često ljudi i prošetaju, upoznaju se s nekim njima zanimljivim ili ćaskaju sa više ljudi koje već poznaju. Vrlo brzo mogla sam i sama da prošetam do nekog od tih mesta i znam da neću biti usamljena, jer ću ili sresti nekog poznatog ili upoznati nekog novog. Bilo mi je u početku pomalo neobićno da i iniciram nova poznanstva, jer u svom odraslom dobu nisam imala priliku da doživim tu vrstu spontanosti u svom rodnom gradu, ali sam se vrlo brzo opustila i naučila da i sama započnem razgovor i tako pokrenem nova poznanstva i prijateljstva. Ljudi su me vrlo brzo pozivali i u svoje domove, na večere i ručkove, a išli smo zajedno i u prelepe, prostrane parkove Melburna da vežbamo tai či, staru kinesku tradicionalnu veštinu, koju sam otkrila i zavolela u Beogradu. Sva ta mesta koja sam otkrivala u Melburnu nisu imala u sebi ničeg našminkanog i lažnog. Ni traga od „fensi“nalickane plastike, pozeraja i ispraznosti. Pravi melem za dušu.

Boemska duša Melburna širom otvorenih ruku prihvata svakoga. Ni jednog trenutka se nisam osećala kao uljez ili stranac. Posle nastupa jednog australijskog sastava koji izvodi srpsku muziku, kada su se gosti boemskog lokala u kome su svirali otišli, sa društvom i muzičarima iz tog ansambla svirala sam i uživala u pravom i vatrometu lepote. Bila sam više nego oduševljena i kada sam shvatila koliko je u Melburnu, posebno u umetničkim krugovima, voljena i izvođena divna stara srpska narodna muzika, kakvu kod nas izvode braća Teofilović ili recimo Bilja Krstić i Bistrik, i koliko tih ljudi, koji svojim poreklom nemaju nikakve veze sa Srbijom, uči srpski jezik i sa oduševljenjem govori o prošlim i budućim putovanjima u Srbiju. O tome će biti reči u nekom od narednih tekstova, jer je to posebna tema.

Otkrila sam u Melburnu i mesta gde obično jednom nedeljno organizuju takozvane „večeri otvorenog mikrofona“, gde i amateri i profesionalni muzičari rado dolaze i izvode svoje ili tuđe kompozicije, solo ili sa prijateljima. To su večeri odlične muzike i zabave, kada se ne svira za honorar, nego samo za dušu i svako može da podeli sa drugima svoj talenat. Netalentovani kao po prećutnom dogovoru nisu nastupali na večerima otvorenog mikrofona. Oduševilo me je i koliko u Melburnu ima ateljea, ušuškanih malih scena, raznih kulturnih ustanova i velikih umetničkih zajednica, gde je svako dobrodošao takođe bez obzira na to da li se profesionalno bavi umetnšću ili ne. Kad je reč o takvim mestima posvećenim umetnosti i drugim kreativnim veštinama, posebno su me očarali Abotsford Konvent Garden i Monsalvat. Smešten u srcu grada, Abotsford Konvent Garden (Abbotsford Convent Garden) je nekadašnji
veliki manastirski kompleks, sačinjen od prelepih zgrada i vrtova, koji čine skladnu celinu. Tu su u 19. veku stanovale monahinje jedne protestantske crkve, da bi kasnije Abotsford menjao vlasnike i na kraju bio pretvoren u prostor namenjen umetnicima. Niz ateljea, muzičkih studija, umetničkih škola,  kreativnih radionica, galerija na otvorenom, škola joge ili plesa i drugi zanimljivi prostori i sadržaji danas su smešteni u Abotsfordu. Rakošni parkovi ovog velikog kompleksa puni su ljudi svih generacija po ceo dan, a opet nije gužva i ima dovoljno mesta za sve. Svako je dobrodošao i u abotsfordski restoran, sa čuvenom furunom za hleb, gde ne postoji cenovnik. Svako ostavi za uslugu, hranu i piće onoliko novca koliko može ili želi u ovom restoranu, a ako gost nema novca i ode ne plativši ni centa, niko mu neće zameriti. Ipak, gotovo niko to ne zloupotrebljava i gosti obično ili ostave svotu koju bi za takav zdrav i ukusan obrok platili i u klasičnim restoranima, ili u zamenu za hranu i piće pomognu zaposlenima u pranju sudova ili čišćenju. Takvih restorana ima nekoliko u Melburnu i nekako se prirodno uklapaju u ležerni, umetnički ambijent i duh grada. Za mene su bili pravo otkriće! Monsalvat je takođe utočište umetnosti, nešto manje od Abotsforda, koje se nalazi na obodu Melburna. Sam kompleks zgrada u Monsalvatu građen je u stilu evropskih srednjovekovnih tvrđava i zamkova, sa puno ukusa i mere. Tu živi prava mala umetnička komuna, koja ima i svoje vrtove gde se uzgajaju voće i povrće. U jednoj od galerija Monsalvata ima čak dva klavira, gde sam sa prijateljima i zasvirala, onako, za svoju dušu. To su mesta koja vrlo brzo očaraju i ljude koji nemaju afiniteta prema umetnosti, zato što mogu da odmaraju i ručaju u divnom ambijentu, okruženi srdačnim, otvorenim ljudima.

Od svog prvog boravka u Melburnu, opčinjena sam tamošnjim načinom života. Čini mi se da su boemi Melburna čuvari duha ovog predivnog grada. Oni su često zaslužni i za mnoge zanimljive kreativne sadržaje i prostore, u kojima ne uživaju samo oni, već i ostali stanovnici grada. Stalno se organizuju umetnički, naučni, društveni i drugi festivali i dešavanja i na otvorenom, te su i ulice grada pune života i lepote. To gradu daje posebnu plemenitost i pitomost i možda je i to jedan od ključnih razloga što već nekoliko godina za redom Melburn ponosno nosi titulu najboljeg grada za život na svetu. Naravno, da se razumemo. ne treba i ne može svako da vodi boemski život, jer to ipak podrazumeva da neko želi i može da posveti veliki deo svog vremena druženju i kreativnosti. Pojedince boemski stil života čak zavede i na pogrešan put, ako su skloni neumerenom piću i izbegavanju odgovornosti prema porodici i sebi. Međutim, to je već krajnost koja nam ovom prilikom nije tema. Uostalom, većina melburnških boema koje sam ja upoznala itekako vodi računa o sebi i svojim bližnjima, voze svakodnevno bicikl, zdravo se hrane, jedu voće i povrće koje gaje u svojim dvorištima i kupuju od seljaka na pijacama širom Melburna, i tako dalje, i tako dalje… Ono što mi je želja kada govorim o boemiji jeste da podelim svoje uverenje da dok je boema u jednom gradu, dotle se i drugi njegovi stanovnici druže na jedan mnogo lepši, ljudskiji, spontaniji i sadržajniji način nego kad ih nema. Nekako mi se čini da inspirišu svojom poletnošću i druge, a povrh toga ljudi koji ne pripadaju tom miljeu mogu da uživaju u druženju sa boemima čak i ako ih njihov stil života ni malo ne privlači. Boemija je možda zapravo samo malo naglašenija forma najlepšeg i najprirodnijeg načina života i druženja, kakvi prijaju većini ljudi, posebno onima koji uživaju u dugim, dubokim razgovorima, inteligentnom humoru, razmeni ideja, kreativnosti ili bar jednostavno vole da žive u sadašnjem trenutku, cene dar zvani život i nastoje da budu okruženi ljubavlju, razmevanjem i prihvatanjem. Kada se čuvaju duh jednog grada i bliskost među ljudima, onda se lakše sačuvaju i prave vrednosti i  sve ono što život čini lepim i smislenim. Tu onda ne ostaje mnogo mesta za one i ono lažno, isprazno, sebično, bahato… Zato i želim od srca svom Beogradu da opet doživi preporod svog duha i verujem čvrsto da će se to nekako, nekad ipak desiti. Čini mi se da drukčije i nije moguće.

To što sam istinski očarana boemskom dušom Melburna, međutim, ne znaći da nisam otkrila i neke teškoće sa kojima se više ili manje sreću ne samo boemi, već i umetnici i drugi stanovnici ovog grada. Pre svega, cene hrane i još više pića u ugostiteljskim objektima, karte za pozorište i koncerte i druge slične sadržaje. prilično su visoke u Melburnu i drugim gradovima Australije. Naravno, ima i mnogo besplatnih kvalitetnih sadržaja, ali to ne menja činjenicu da su ulaznice za neka važna kulturna dešavanja veoma skupe. S obzirom na visok standard i veoma visoku stopu zaposlenosti u Australiji, stanovnici ove zemlje ipak mogu da priušte sebi redovno druženje u barovima i drugim sličnim lokalima, kao i odlaske na koncerte, festivale i druga dešavanja, ali ipak moraju da povedu računa
ako žele da izdvoje novac i za stan na dobroj lokaciji, putovanja po svetu i druga zadovojstva. Trenutno najveći broj umetnika i boema živi u veoma lepim opštinama Nortkot (Northcote) i Tornburi (Thornbury) nedaleko od centra grada. Međutim, kako su ih bogatiji sugrađani u skorijoj prošlosti potisnuli iz opštine Sent Kilda (St. Kilda) smeštene na samoj obali mora, koju su baš boemi učinili zanimljivim, elitnim delom grada, plaše se da će u budućnosti možda morati da se povlače dalje od centra grada ako se taj trend nastavi. Za sada je situacija prilično dobra, jer tom miljeu pripadaju i lekari, naučnici i drugi obrazovani ljudi, koji se izdržavaju od svoje profesije, a umetnošću bave za svoju dušu ili manje honorare. Međutim, zbog sve većeg broja umetnika koji stalno pristižu iz celog sveta, sve je veća konkurencija, te ljudi koji zarađuju za život isključivo baveći se muzikom, slikarstvom ili nekom drugom umetnošću, često žive prilično skromno. Umetnička scena je toliko bogata i raznovrsna, da jednostavno nema dovoljno mesta za sve kad je reč o zaradi. Ne mogu svi da prodaju skupo slike, sviraju u dobro plaćenim ansamblima, budu vrhunski plaćeni solisti ili na neki drugi način ostvare dobru zaradu od profesionalnog bavljenja umetnošču. Zato su mnogi umetnici primorani da se bave i dodatnim poslovima, kako bi mogli da žive lagodno. Doduše, situacija  po tom pitanju slična je nažalost širom sveta. Školovani umetnici u Melburnu, pak, žale se i na sve češću pojavu da amateri uspevaju da spuste cene i uzimaju poslove profesionalcima. Jednom rečju, sve što je lepo uvek traži trud i volju da se određene prepreke i teškoće savladaju. Međutim, na sreću Melburna i njegovih stanovnika, boemija ove metropole i dalje je u punom poletu i zamahu.

Kako su mi često govorili prijatelji iz boemskog miljea Melburna, boemija je široko rasprostranjena još samo u Melburnu, a u nekim drugim australijskim gradovima nikada je nije ni bilo. Iako su Auatralijanci poznati po tome što su i inače glasni, srdačni i pričljivi, kažu da ipak mnogi delovi Australije nisu odoleli izazovima ubrzanog, otuđenog, potrošačkog društva današnjice.  Meni se pak čini da zanimljiva mešavina evropskih i drugih naroda u Australiji, o čemu će biti više reči nekom drugom prilikom, daje ovoj zemlji divnu toplinu i srdačnost i da će se to ipak promeniti i u drugim delovima australijskog kontinenta.

Bilo kako bilo. Melburn je poseban možda baš zbog boemije, koja je široko rasprostranjena u ovoj metropoli. Boemi čine ulice svoga grada poetičnim i živopisnim, a svoje sugrađane u vremenu kada se više gleda u ekrane i interes, nego u svog bližnjeg, podsećaju koliko je važno da ostanemo bliski, da ostanemo „isti, a posebni“. Boemija je veličanstvena poezija gradova, koji su sačuvali svoju dušu. Melburn je blagoslovljen što ima baš takvu, zanesenu, razbarušenu, pesničku, boemsku dušu. Zato toliko volim taj grad. Zato sam tu pronašla Beograd svog detinjstva. Zato sanjam da boemija opet oživi i u mom rodnom Belom Gradu.

 

 

 

 

 

 

 

Australiana Serbahttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2016/11/Open-Studio-Melbourne.jpghttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2016/11/Open-Studio-Melbourne-150x150.jpgAustraliana SerbaPrava AustralijaAbbotsford Convent,Abotsford,Australija,Boemi,Boemija,Bohemians,Društveni život,Melbourne,Melbourne Bohemia,MelburnNe volimo svi isti stil života, istu muziku, istu hranu... Svi smo mi posebni i svoji. Međutim, lepo je kada u toj različitosti možemo da negujemo zajedništvo, međusobnu ljubav i razumevanje. Osećanje pripadanja je predivno. Osnažuje nas i daje nam krila da budemo svoji i posebni, a u isto...Internet Magazin