Piše: Ivana Nikolić
Foto: arhiva izdavačke kuće Laguna

Zahvaljujemo se Tanji Vučković iz izdavačke kuće Laguna na ustupljenim materijalima

Vanja Bulić, jedan od vodećih srpskih novinara i pisaca, dobro je poznat široj javnosti još iz vremena kada je pisao za čuveni nedeljnik Duga i mnoge druge prestižne listove nekadašnje Jugoslavije. Baveći se istraživačkim novinarstvom na vrhunskom nivou, doživljavao je situacije i radio priče kakve su često inspiracija za uzbudljive filmove koji oduzimaju dah. I zaista, po nekim od njegovih novinarskih tekstova su i snimani filmovi, kao što je recimo „Lepa sela lepo gore“ reditelja Srđana Dragojevića. Vanja je bio angažovan i kao koscenarista ovog filma, a napisao je i roman „Tunel – lepa sela lepo gore“. Do sada je objavio i „Ratnu sreću“, „Oko otoka“, „Šole“, „Simeonov pečat“, „Dosije Bogorodica“, „Teslina pošiljka“ i druge romane. Gotovo svi Vanjini romani su bestseleri i dela izuzetne književne vrednosti, što nije čest spoj. Objavio je i nekoliko zbirki priča, kao i romansirane biografije glumaca Petra Božovića i Marka Nikolića. Dobro je poznata i retko bogata televizijska karijera Vanje Bulića. Snimio je preko dve i po hiljade jednočasovnih emisija, a njegovi kultni televizijski serijali Crni biseri i Biseri pravi su fenomen s obzirom na dugo trajanje i popularnost. Ima iza sebe i nekoliko dokumentarnih filmova, a bio je angažovan i kao scenarista više televizijskih serija. Nedavno je objavio čak tri knjige, koje su naprečac osvojile čitalačku publiku, a to su roman „Viza za nebo“ i zbirka priča „Zašto Bog nema auto“ u izdanju Lagune, kao i knjiga „Šmekeri“ o Momi Kaporu, Emiru Kusturici, Novaku Đokoviću, Zdravku Čoliću, Matiji Bećkoviću i drugim izuzetnim ljudima, koju je objavila izdavačka kuća Vukotić media.  Za Vanju slobodno možemo reći da je i sam šmeker, s obzirom na njegovu duhovitost, inteligenciju, široko obrazovanje, brojne talente, šarm, ali i neverovatnu skromnost, jednostavnost i toplinu, koje su deo njegove nesvakidašnje harizme. Spada u one retke ljude koji nekako prirodno i nenametljivo „nose“ svoju posebnost i sa velikom ljubavlju i poštovanjem razgovaraju i sa takozvanim ljudima sa margine i sa našim najistaknutijim savremenicima. Čak i kada govori o odgajanju trojice svojih sinova, shvatimo da i roditeljstvo uz pravi pristup može biti lepše i lakše nego što se obično govori. Uz porodicu i svoj rad, stiže da posveti vreme i svojim pasijama preferansu i odbojci. Malo ko uspeva da vodi tako bogat i sadržajan život, ali kod Vanje Bulića sve je to nekako spontano i lako. Tako je tekao i intervju koji smo zabeležili sa njim za naš magazin Australiana Serba. Sa ponosom najavljujemo i Vanjine priče, koje ćemo uskoro takođe objaviti na našem portalu.

 Bilo je govora o tome da uskoro počinje novi ciklus tvoje autorske emisije Biseri, koja je prikazivana dve decenije i bila svojevrsni dokument cele jedne epohe. Kada i gde bi trebalo da počne emitovanje novih Bisera? Šta očekuje gledaoce u novim epizodama?

Ako BK televizija ponovo počne sa radom, vratio bih u život Bisere. Emisija je prikazivana dvadeset godina na pet televizije – Trećem kanalu, TV Politika, TV BK, Košava  i na kraju na OBN. Prikazano je oko hiljadu epizoda, jer ja nisam ni preko leta pravio pauze. Nažalost, nemam ličnu dokumentaciju, pa je najbolji deo serijala – početak devedesetih, uništen u TV Politika. BK ima u arhivi oko petstotina emisija i to je odličan uvod u novi serijal: pozivao bih stare goste, ukrštao detalje iz nekadašnje emisije sa pričom o onome što se dogodilo  posle toga. Bili bi to Biseri na kvadrat i najbolja slika jednog vremena.

Tvoj novi roman Viza za nebo je vrlo brzo postao bestseler, što se može reći i za većinu tvojih prethodnih knjiga. Još jedna nit koja spaja Vizu za nebo sa tvojim prethodnim romanima je i oslanjanje na bogatu građu i saznanja do kojih si došao kao novinar. Čini se da danas više nego ikada novinarima koji se bore za istinu prete „vizama za nebo“. Ima li nade za slobodno novinarstvo u svetu i kod nas po tebi? Ima li je u ovom tvom romanu?

Novinarstvo je slobodno onoliko koliko je jedno društvo slobodno. A to znači da ne postoji nigde u svetu slobodno novinarstvo, jer se čini da svet nikada kao danas nije bio pod šapom globalne politike. Kod nas se posle uvodnog teksta u bilo kojoj novini može videti kojoj političkoj opciji ta novina pripada. Te slobode nema čak ni u mom romanu, koji je slika današnjeg vremena. Da bi naterali mog glavnog junaka da piše onako kako oni žele, otimaju njegovog sina. Tek tada nastaje prava borba sa neizvesnim krajem, koji sam ostavio nedorečenim, jer u takvom vremenu živimo. Kod nas danas, nažalost, našim životima upravljaju još uvek političke strukture proistekle iz tajnih policija. To je tema romana Viza za nebo, koju sam upakovao u priču o Belom andjelu. Na prvi pogled nespojivo. Ali, po zlu je sve krenulo kada se Srbija otrgla iz zagrljaja Belog andjela…

Pišući za legendarnu Dugu, imao si priliku da se baviš pravim istraživačkim novinarstvom, o čemu mlađe generacije novinara mogu samo da sanjaju. Kako pamtiš zlatno doba Duge? Ima li nekih priča koje si tu objavio na koje si posebno ponosan?

Glavni junak mojih najnovijih romana je novinar Novak Ivanovič, poslednji izdanak analitičkog, pomalo detektivskog novinarstva, kada razne struje u policiji nisu kljukale novinare informacijama (uglavnom dezinformacijama), već je novinar morao sam da ih otkrije. Radio sam velike špijunske afere u vojsci – Afera Labrador i afera Opera, zbog kojih sam bio na meti kontraobaveštajne službe. Danas sve to izgleda kao film, koji se nekome drugom dogodio. Najponosniji sam na tekstove o Kosovu, pisane krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, kada sam pozivan na informativne razgovore u policiji, a povod je bio – istina. Po mom tekstu „Osam dana u grobu“ nastao je scenario za film „Lepa sela lepo gore“.

A „Zašto Bog nema auto“? Šta se to desilo da se mnogi sve manje druže navodno zbog besparice, ali su spremni da dižu krediti i žive na ivici gladi da bi kupili auto? O čemu se tu radi?

Priče koje objavljujem u Ježu i povremeno u Poilitici u rubrici Satirikon su nešto što najviše volim da radim. Kada se sakupi dovoljno priča, objavim knjigu. Tako je nastala i  knjiga „Zašto Bog nema auto“. To je knjiga o odrastanju uz automobile u kojoj će svako prepoznatiu i deo svog detinjstva. Priča o četvorotočkašima je uvek priča o dvonošcima. Odgovor na tvoje pitanje se može naći u jednoj od priča u kojoj dvoje komšija poslednju paru troše kako bi dokazalki jedan drugome da imaju skuplja kola. Na kraju, na njihovim grobovima umesto njihovih imena piše – mercedese i pežo 404.

Prošle godine objavio si i „Šmekere“, a trenutno pišeš i „Šmekerke“. To su priče o izuzetnim ljudima i vremenu šmekera. Šta je ustvari značilo biti šmeker u tim pitomijim vremenima boemije, druženja, bliskosti…?

Svako vreme ima svoje šmekere, inteligentne, dobro informisane ljude, duhovite… Tu kafana nije presudna. Kod nas se pojam boemije često izjednačava sa pijanim noćima. Uzalud je lud provod koga se sutradan ne sećaš. Reč šmeker ne postoji ni u jednom našem rečniku, osim u rečnicima žargona. Na internetu se može naći nekoliko anketa sa pitanjem ko je šmeker? Interesantan je odgovor jedne žene: kad u punoj sobi muškaraca vidiš samo njegove oči. Upravo sam završio Šmekerke. O ženama je teže pisati, jer kod većine moraš preskočiti deo vezan za odnos sa muškarcima. Kod muškaraca najveću draž  daje upravo priča o ženama. Reč je, naravno,o još uvek puritanskoj sredini u kojoj je muškarcu sve dozvoljeno.

Kao neko ko ima razumevanja za mlade ljude, njihove probleme i sve veće otuđenje, nazireš li neka nova šmekerska vremena? Kako danas uopšte jedan mlad čovek može da napravi neki lepši štimung za sebe i svoje okruženje? Imaš li neki savet?  

Današnje vreme i nesnalaženje u njemu može se objasniti aforizmom –„ Hteli ste liberalni kapitalizam? Evo vam ga na!“ Kako premoren mlad čovek, vezan za firmu kao za sektu, može biti slobodan čovek, što je preduslov da bude šmeker? Nažalost, svaki savet bi zvučao kao jadikovka nad vremenima koja ubijaju individualnost.

Zbog naših čitalaca iz Australije ne mogu, a da te ne pitam i imaš li u planu da posetiš ovu zemlju? Jesi li već bio tamo i kako uopšte doživljavaš Australiju?

Moja sestričina Neda živi u Australiji, pa na zidu imam nekoliko slika radjenih rukom Aboridžana. Nisam bio u Australiji, ali postoji mogućnost da moj pozorišni komad „Rijaliti obračun“ krene ka toj lepoj i nama po mnogo čemu nedostižnoj zemlji.  U komadu igraju Danina Jevtić, koja je bila repzentativka Australije u rukometu, Igor Damnjanović i Ivan Bekjarev.

Australiana Serbahttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2017/06/Vanja-Bulic-2013-IMG_6337-e1497536345888-1024x971.jpghttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2017/06/Vanja-Bulic-2013-IMG_6337-e1497536345888-150x150.jpgAustraliana SerbaIntervju PLUSAustralija,Biseri,Crni biseri,Danina Jevtić,Dosije Bogorodica,Duga,Emir Kusturica,Igor Damnjanović,Ivan Bekjarev,Laguna,Lepa sela lepo gore,Matija Bećković,Momo Kapor,Novak Đoković,Oko otoka,Politika,Ratna Sreća,Rijaliti obračun,Simeonov pečat,Šmekeri,Šmekerke,Šole,Srbija,Teslina pošiljka,Tunel - Lepa sela lepo gore,Udruženje književnika Srbije,Udruženje novinara Srbije,Vanja Bulić,Viza za nebo,Vukotić media,Zašto Bog nema auto,Zdravko ČolićPiše: Ivana Nikolić Foto: arhiva izdavačke kuće Laguna Zahvaljujemo se Tanji Vučković iz izdavačke kuće Laguna na ustupljenim materijalima Vanja Bulić, jedan od vodećih srpskih novinara i pisaca, dobro je poznat široj javnosti još iz vremena kada je pisao za čuveni nedeljnik Duga i mnoge druge prestižne listove nekadašnje Jugoslavije. Baveći se istraživačkim...Internet Magazin