Među tvojim predstavama posebno se izdvaja Ratna trilogija, koju čine predstave „Milunka Savić“, „Lujza Mišić“ i „Boli me kurje oko“. Čini se da te naročito inspirišu jake, hrabre, izuzetne žene. Kako ih ti doživljavaš? Kako reaguje publika?

Ja zapravo nisam nikad nešto mnogo tražila i birala šta ću raditi. Uglavnom su mene nalazili tekstovi i uloge. Ispostavilo se da su to bile jake žene, jaki likovi, osim naravno onih u komedijama, mada i one imaju svoju snagu. To je zabavno i duhovito i ima svoj neki sjaj. Desio se da mi je Milunka sama zakucala na vrata. Odavno sam želela da to radim, ali sam mislila da će već neko napraviti  veliku predstavu u pozorištu i nisam htela da se namećem. Međutim vidim ništa od toga, a onda mi predloži da to uradim naša drugarica Jelena Kiš, doskorašnja predsednica Matice iseljenika, koja je živela u Australiji. Igrom slučaja upoznala sam je u Australiji i postale smo bliske prijateljice. Uglavnom, ona mi kaže – „ti treba da igraš Milunku“. Složila sam se s tim, ali nisam znala koga da nađem da napiše scenario. Pozovem jednog dramskog pisca, pa drugog, ali su svi bili zazeti i odlagali to za kasnije.

Zaboravim ja za to, a onda me pozovu sa festivala u Zemunu i kažu da igram predstavu za 14 dana. Bila sam šokirana, a nisam  imala ni predstavu. Morala sam da prelomim tog trenutka da li da ipak prihvatim ili ne. Odlučila sam da uradim predstavu i za dve nedelje napisala, naučila i spemila sve, i čak pobedila na tom festivalu. To se nastavilo i kasnije i gde god se pojavi, Milunka se okiti nekom medaljom. Prosto je takva žena. Nekako obično sponatno krene sve. Tako je nastala i predstava „Žulja me kurje oko“. Za to je glavni „krivac“ moj blizak prijatelj, kolega i čudesan, božanstven glumac Srđan Ivanović, koji je jedan od najdarovitijih glumaca neke te moje generacije, ali nije imao šanse da ga ljudi malo bolje upoznaju. Gledao je „Milunku“ i rekao mi da bi želeo tako nešto da igra, ali ne zna ko bi mogao to da mu napiše. Zamolila sam jednog svog prijatelja i on je prihvatio, ali nikako da to napiše. Prošlo je 3–4 meseca i ja kažem Srđanu da ću ja napisati. Ubrzo posle toga, meni se javio pisac Zoran Mijaljević i ponudio neke svoje tekstove, ali ga ja zamolim da na osnovu sinopsisa i scenosleda koji sam uradila napiše dijaloge i dovrši scenario. Na kraju smo zapravo zajedno napisali taj komad „Žulja me kurje oko“, a glavnu ulogu Anđelka igra upravo Srđan Ivanović. To je priča o jednom malom čoveku u Velikom ratu, koji je zapravo antiheroj. Podnaslovi je „Sumrak pobede“ i zaista je divna komedija. Publika se sve vreme naizmenično smeje i plače. Posle nekog vremena, ponude mi da igram Luizu Mišić po tekstu književnika Saše Simonovića. Bilo mi je dosta monodrama i nisam htela, ali me je ubeđivalo dosta ljudi i na kraju prihvatim pod uslovom da ne igram u toj formi, nego dopišem još jedan lik i napravim od toga duodramu. Sa tom predstavom smo pobedili na festivalu duodrame u Topoli. Sada mi puno ljudi nudi razne tekstove slične tematike, ali ne verujem da ću prihvatiti u skorije vreme. Nisam baš toliko pasionirana da igram samo monodrame i to sa istorijskom tematikom. Zapravo igram razne stvari, uključujući i jedan kabare. Trenutno me čeka nekoliko stvari koje treba da uradim, među kojima i 2 predstave. Jedna je zapravo stand-up komedija. Čovek mi je sve napisao, samo treba da odvojim 5–6 dana da naučim tekst i nikako da to uradim, ali biće uskoro..

Među priznanjima koja imaš iza sebe, jedno od najznačajnijih je nagrada „Zlatni vitez“, koja ti je dodeljena u Moskvi. Kako pamtiš susret sa moskovskom publikom i kolegama?

Što se tiče same Moskve, sve je prošlo u nekom magnovenju i nisam uspela da razgledam grad. U to vreme sam imala premijeru u Jugoslovenskom dramskom, a povrh svega i povredu vrata, tako da sam provela samo dan i po u Moskvi. Bukvalno sam otišla, odigrala predstavu i vratila se. Ove godine sam ponovo dobila nagradu na tom festivalu i to „Bronzanog viteza“ za predstavu „San o Balkanu“, prvi komad koji sam napravila sa trupom Balkan novi pokret. Meni je u Moskvi bio značajan upravo taj susret sa publikom. Imala sam tu sreću da igram predstavu pred pravom publikom u jednoj od „manjih“ sala akademije umetnosti, gde ima oko 500–600 mesta. Predstava je simultano prevođena, tako da su mogli svi da prate. U publici je bilo najviše devojaka sa Fakulteta za vanredne okolnosti, koje su odlučile da nose pušku. Za njih je bio poseban doživljaj da gledaju predstavu o ženi, koja je negde sve ono zbog čega su one odlučile da ne studiraju književnost ili recimo istoriju umetnosti, nego da uče kako se demontira bomba, kako se spasavaju životi ljudi u porušenim zgradama i takve neke stvari. To je baš bilo dirljivo i čak potresno i za mene i za njih.

Opšti je utisak da imaš poseban odnos sa publikom i da im se obraćaš sa pažnjom i otvorenošću kao retko koji umetnik. Šta više, itekako primećuješ reakcije i raspoloženje publike. Kako ti to vidiš? Možda je to povezano i sa tvojim darom za pisanje i umećem da posmatraš ljude?

Mislim da to nije stvar spisateljskog dara, nego velike ljubavi. Imam jedan poseban dar, ako tako mogu da kažem, a to je velika ljubav prema publici. Toga nema baš mnogo kod svih glumaca i uopšte scenskih umetnika. Nekad se boje publike, nekad vole da postoji taj „četvrti zid“, da ne vide publiku i oči ljudi u publici. Lakše im je kad je mrak van scene. Oni isto daju sebe i mogu biti i vrhunski i veliki, ali nemaju baš blizak kontakt sa publikom. Ja opet mnogo volim da igram po dnevnom svetlu ili pod punim svetlom i da vidim publiku, da publika na neki način postane partner glumcima. To me raduje. Još dok sam bila na akademiji, volela sam da provirim da vidim publiku kad se nešto igra. Dođe mi da ih sve zagrlim i ta ljubav se prenosi i na njih. Naravno, uvek ima i onih kojima se ne dopadaš. To je sasvim normalno. Kao kad pišem nešto po Facebook-u i ima onih koji me obožavaju, a ima i onih koji me blokiraju odmah zbog toga.  Ima i onih koji me preziru, a najgori su oni koji me prate i čitaju to što pišem, a užasno ih nerviram. Pitam se čemu to? Mene kad neko nervira, ja ga „skinem“ s liste prijatelja ili ga blokiram. Ne želim da ga gledam uopšte i zato ne razumem ljude koji sve to čitaju, a nervira ih. To je kao kad neko uporno skida krastu sa ranice i stalno je čačka, iako to boli i izaziva infekciju. Tako je nekad i sa pojedinim ljudima u publici. Sigurna sam da postoji puno onih kojima se ne dopadam, ali hvala Bogu, za sada je mnogo veći broj onih kojima se sviđam. Gde god sam igrala neku predstavu, ljudi kad čuju da opet gostujem, bez obzira što me ne znaju sa televizije i filma, uvek hoće ponovo da me vide i meni je to dovoljno.

Pretpostavljam da bude često i raznih simpatičnih, pa čak i smešnih situacija sa publikom. Ima li nekih zanimljivih situacija koje posebno pamtiš?

Često bude zanimljivih reakcija. Recimo, meni „Milunka“ počinje tako što se pojavljuje žena u plavom mantilu, koja ide kroz publiku i usput kao nešto čisti metlom. Naročito kad igram negde u unutrašnjosti, u nekim malo manjim mestima i možda malo izmeštenim, neuobičajenim prostorima, vrlo često mi se desi da neko iz publike uzvikne nešto. Izađem i čistim malo oko njih, oko njihovih nogu i malo pričam sa njima, malo mrmljam sebi u bradu, a onda oni počnu da mi dovikuju – „beži ženo! Beži, beži luda ženo! Sad će predstava da počne!“. To mi se sa „Milunkom“ vrlo često dešava. Vole ljudi da učestvuju i ima puno anegdota i sa drugim predstavama, čak i onim potresnim. Tako na primer kad igram „Linu od kamena tvrđu“, ima jedna potresna scena gde ona plače za izgubljenim detetom, i često čujem da se neko u publici zaplače, a onda nekad svi počnu da se smeju. Sad, da li taj neko ima svoje lično iskustvo ili je samo prosto bio otvoren da primi emociju, to ne znam. Kad si stalno na sceni, onda se svašta dešava.

S obzirom da često putuješ prirodom svog posla, za koje si gradove, predele i zemlje posebno vezana?

Prošla sam Srbiju uzduž i popreko i teško mi je da izdvojim neko mesto. Nema mesta za koje bih rekla da tamo nikad neću ponovo ići i velika mi je radost što je tako. To malo zavisi i od toga šta igram i šta se dešava u nekom mestu tokom gostovanja. Recimo, kad sam prvi put igrala „Milunku“ u Aleksandrovcu Župskom, to je za mene bilo potresno. Sala je ogromna, ima sigurno 400 mesta i bila je dupke puna. Mislim da su svi plakali i to naglas, a posle čujem da tamo gotovo da nema porodice gde neko nije izgubio nekoga u Prvom ratu ili ko nije prešao Albaniju. Nedavno mi se desilo nešto sličo i u selu Mišićevu u subotičkoj opštini. Tamo je predsednik mesne zajednice jedan veliki entuzijasta i mnogo se potrudio da „Milunka“ bude tamo odigrana. Nisu mogli da zagreju salu, pa su zagrejali jednu veliku učionicu i tu je stalo stotinak ljudi. To je jako puno u selu od oko 400 stanovnika. Brzo sam shvatila da su svi ti ljudi zapravo potomci dobrovoljaca iz Velikog rata, koji su tu naseljeni. Vidim kako to gledaju, kako dišu kao jedan. Neverovatno! Nešto slično se desilo i kad sam na primer igrala „Luizu Mišić“ u Mionici, jer je ona živela u Struganiku pored Mionice, gde je Živojin Mišić imao porodičnu kuću. Sala je bila premala da sve primi i nisu mogli svi da uđu da gledaju. Kad je reč o komedijama, meni je recimo Beč pravo otkriće. Prošle godine sam tri puta bila u Beču. Nikad pre toga nisam bila tamo i toliko je bilo lepo da sad jedva čekam da idem ponovo. Izvela sam u Beču nekoliko predstava, i recimo kad sam igrala „Cimet i vanilu“, sala od nekih 400 mesta bila je prepuna, i svi su zajedno sa nama pevali i smejali se. Čak smo je igrali i na bis. Neće da idu kući, hoće da se nastavi predstava. Mislim, raznih ima mesta gde bih ponovo želela da idem i gde bih ponovo igrala što zbog predela, što zbog publike. Život je pred nama, pa će biti.

Ljudi koriste društvene mreže na različite, često ne baš kreativne i pametne načine. Međutim, tvoj svojevrsni blog na Fejsbuku, u kome kroz duhovite i lirske zapise iskazuješ svoj neosporni talenat za pisanje, vrlo je popularan. Šta tebi lično to znači? Kakve su reakcije?

Pokušala sam da odem na Twitter i nisam se snašla. Twitter je mnogo brz. Jednostavno nemam mnogo vremena, kako god to izgledalo onima kojima se čini da sam non-stop na Fejsbuku. Zapravo realno izađem, napišem nekoliko postova i posle usput ponešto prokomentarišem. Mnogi se ljute što ne komentarišem njihove objave, a recimo sada dok smo mi ovde i radimo intervju, nisam stigla da pogledam „Fejs“ ni jednom. Pokušavala sam i Twitter da zavolim i nisam uspela, jer ljudi koji su na toj društvenoj mreži non-stop drže telefon u rukama i pišu komentare. Dakle, to je baš veliki angažman i lično nemam vremena za tako nešto. Na Twitteru ima i mnogo mrzitelja. Ako tamo napišeš nešto pozitivno, neće to niko da gleda. Moraš da pljuneš nekoga ili nešto i jedino to izaziva pažnju, komentare i polemike. Kad bih ja sad pisala po Twitter-u kako je danas sunčan dan i kako sam kuvala pihtije i da se tome raduje petoro mojih rođaka i drugarica, nema poente. Nikog to neće zanimati. Pokušala sam i sa Instagramom i evo još uvek pokušavam, ali lično mene ne zanima mnogo tuđa fotografija. Fotografija može i da bude izmontirana. Mene zanima misao. Naravno, vrlo lako prepoznam da li je neka misao izmontirana ili ukradena. Volim da razmenjujem misli sa ljudima. Volim i da napišem svoje, da ih podelim, a sad, da li ću da ih izgovorim na sceni ili da to pustim u etar na neki drugi način, to je manje važno i to je svojevrsni egzibicionizam koji imaju pisci. Pisci imaju potrebu da ih ljudi čitaju. Lično nemam ni mnogo vremena ni mnogo ambicije da pišem knjige, a još kad vidim ko sve objavljuje knjige, u momentu odustanem da stanem u red tih spisateljica. Zato mi je Facebook taman. Znate onu mrežu kojom se love leptiri? E tako ja ulovim svoju misao i onda tu misao, tog šarenog leptirića, odmah zakačim za Facebook. Nekad je taj leptir crn, tmuran i gadan i odmah pomisliš da je neka krvopija, a nekad je lepršav i čudesan. Nekad je običan i nikakav i neće niko da ga primeti. Mene čak i ne interesuje mnogo mišljenje drugih ljudi i da li će se to nekome dopasti. To je više lična kolekcija mojih misli, mojih leptirića. Eto tako ja to doživljavam. Naravno, dosta ljudi reaguje, javlja mi se i komentariše, i na taj način promovišem i sebe i svoje predstave. Međutim, trudim da to ne bude mnogo nametljivo, jer ja lično ne volim kad neko ima Facebook profil samo radi promociju onoga što radi. Recimo, kad neko pravi nakit, prodaje nameštaj ili radi nešto treće, i onda pretvori Facebook u čistu reklamu, meni je to dosadno i nezanimljivo. Kad bih tako nešto radila, osećala bih se kao ovca koja samo sebe reklamira i to na najbanalniji način, po sistemu – ja sam najbolja, ja sam najlepša, vidite kako sam lepa…  Zato pišem na razne teme i nekad ogoljavam i sebe i porodicu i prijatelje. Nekome se nekad to dopadne, nekad ne. Naravno, provučem tu i svoje predstave. Bila sam nedavno u Novom Sadu i igrala „Milunku“ i moram da kažem da sam većinu publike prepoznala sa Facebook-a. Očigledno je da ima efekta. Tako s jedne strane „lečim“ svoju potrebu da ljudi čitaju ono što pišem, a s druge strane, dođu i gledaju moje predstave. Mnogo njih upoznajem i postajemo prijatelji, a nekad i saradnici zahvaljujući tome što pišem na Facebook-u. Mene to  sve raduje.

Pored darova za pisanje i glumu, neverovatan je i tvoj talenat za kuvanje i šta sve umeš i stigneš da spremiš od zdravih kolača bez šećera do pihtija i drugih specijaliteta. Kad ćeš više da objaviš kuvar?

Neću praviti kuvar sigurno. Nosila sam se tom mišlju kad su mi ćerke bile bebe, jer nisam bila zadovoljna ni jednim „bebećim“ kuvarom. U to vreme, posebno sa prvim detetom, bila sam vrlo dokona i vrlo kreativna. Svaki dan sam smišljala i spremala prave đakonije. U tom periodu sam dobila i svoj prvi kompjuter i počela da koristim internet, pa sam i tu i po knjigama čitala o zdravoj hrani, o tome šta bebe sve smeju da jedu i tako dalje. Svašta sam smišljala. Međutim, kad tada nisam objavila kuvar za bebe, verovatno sad neću ni ovaj za odrasle. Uostalom, sve ima na internetu i ima puno ljudi koji su mnogo veštiji i imaju vremena i ljubavi da to rade. Ono što ja radim to je da vrlo često podelim neko svoje otkriće, kad nešto napravim. Kad nešto probam ili pročitam neki recept, odmah u glavi vidim šta bih izmenila, šta bih tu oduzela i dodala, i napravim svoju verziju toga. U kuhinji je sve izmišljeno, kao i u pozorištu i umetnosti uopšte. Naravno, možeš uvek da dodaš tome nešto svoje ili napraviš nešto novo. Tako je i sa pozorišnim predstavama i sa jelima.

Šta je još trenutno aktuelno u svetu Vesne Stanković pored australijske turneje? Na čemu još radiš?

Trenutno igram dosta predstava. Mislim da ih ima 12 ili 13 na repertoaru. To je baš dosta. Igram u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u Zvezdara teatru, u Beogradskom dramskom… Pardon, tu trenutno ne igram, ali možda je ovo predosećaj, možda opet zaigram i u Beogradskom dramskom. Pored toga, igram i svoje predstave na raznim mestima širom Srbije. Nedavno sam recimo izvela u Mionici jednu divnu komediju „Metar i po do Cezara“, koju izvodim već 10 godina. Sad je aktuelna i australijska turneja, a sledeće godine trebalo bi da idem i u Ameriku. To su neka daleka putovanja, a za ova bliža još ne znam, ali verujem da će ih biti. Očekuju me i tokom celog leta razna gostovanja i putovanja. Kod mene odmor kao odmor ne postoji, mada odem redovno sa porodicom na par dana na Taru ili na more na desetak dana. Međutim, odmor u smislu da odem nagde na dva meseca i ništa ne radim, toga kod mene nema. Trenutno spremam dve nove predstave i već se uveliko „krčkaju“. Jedna od njih je pomenuta stand–up komedija Vladimira Živića, divnog neotkrivenog pisca, i jednog od najduhovitijih ljudi koje sam ikad srela. I njega sam upoznala preko Facebook-a. On inače do sada još ništa nije objavio nigde osim na Facebook-u. Napisao mi je za par dana tu stand–up komediju, koja je fenomenalna. Čudesan tip. Pisca druge predstave koju spremam sam takođe pronašla na Facebook-u. To je Vojislav Todorović, koji je sa grupom mladih umetnika pre 20 godina napravio Manifest kometaizma. Po njegovom tekstu Srđan Karanović i ja uskoro počinjemo da radimo vrlo neobičnu i krajnje umetničku festivalsku predstavu, čiji je radni naslov upravo „Manifest kometaizma“, a još ćemo videti kako će se na kraju zvati. To je nešto čemu se mnogo radujem, zato što je sasvim drugačije od svega što sam ikad radila. Koliko će se publici svideti ne znam, ali se meni mnogo dopada.

Australiana Serbahttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2017/03/10731009_10206000673488256_5733667052293034847_n.jpghttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2017/03/10731009_10206000673488256_5733667052293034847_n-150x150.jpgAustraliana SerbaU-NEXT & NESTAdelaide,Adelejd,Atelje 212,Australija,Balkan Novi Pokret,Beograd,Beogradsko dramsko pozorište,Brisbaine,Brizbejn,Canberra,Cimet i vanila,Jugoslovensko dramsko pozorište,Kalina Kovačević,Kambera,Keysborough,Kizborou,Lina od kamena tvrđa,Ljiljana Blagojević,Luiza Mišić,Melbourne,Melburn,Metar i po do Cezara,Mihajlo Lađevac,Milunka,NEST Inc.,Pert,Perth,pozorište,Sidnej,Sokin i Bosina,Srbija,Sydney,U-NEXT,Vesna Stanković,Željko Gojković,Žulja me kurje oko,Zvezdara TeatarMeđu tvojim predstavama posebno se izdvaja Ratna trilogija, koju čine predstave „Milunka Savić“, „Lujza Mišić“ i „Boli me kurje oko“. Čini se da te naročito inspirišu jake, hrabre, izuzetne žene. Kako ih ti doživljavaš? Kako reaguje publika? Ja zapravo nisam nikad nešto mnogo tražila i birala šta ću raditi. Uglavnom...Internet Magazin