Rubrika: Kengur u opancima

Piše: Bojan Ljubenović

Ispričaću vam kako sam zamalo postao javna ličnost. Jednog jutra mi je zazvonio telefon.

– Dobar dan, gospodine – začuo sam prijatan ženski glas. – Ovde agencija za proizvodnju javnih ličnosti. Imate li minut vremana?

– Da, ali ja nikada nisam čuo za vas.

– Mi smo nova agencija. Bavimo se stvaranjem novih javnih ličnosti u našoj zemlji. Nastupila je nestašica takvih osoba. Znate, sve je veći broj televizija, radija, tabloida, „stori-glori” časopisa, tržište prosto guta javne ličnosti pa su nam neophodna nova lica. Jeste li zainteresovani?

– Iskreno, ne znam – rekao sam. – Mislim da ja nisam baš najpogodnija osoba za javnu ličnost.

– Nemojte sumnjati u sebe, gospodine – rekla je umirujuće moja sagovornica. – Dosadašnje iskustvo nas je naučilo da u našoj zemlji skoro svako može postati poznat.       Postaviću vam nekoliko pitanja pa ćete se uveriti. Kako se zovete?

– Mislim da zaista gubite vreme. Zovem se Petar Filipović.

– Hm, prilično obično ime – reče žena. – Imate li neki nadimak? Lepi Pera, Kobra, Munja ili tako nešto?

– Ne, zovu me prosto Fića – objasnio sam.

– Dobro, to se da srediti. A čime se bavite?

– Saradnik sam u naučnom institutu.

– Nešto u vezi sa nuklearnim oružjem, raketama, kloniranjem?

– Ne, bavim se poljoprivedom.

– Šteta. Imate li kakvih talenata. Svirate li, pevate, pišete?

– Nažalost, za muziku nemam talenta, ali povremeno pišem.

– Odlično – obradova se moja sagovornica. – Šta pišete, krimi, ljubavne, erotske romane?

– Ne, objavio sam dve knjige u vezi sa unapređenjem stočarstva.

– Uh – razočarano je uzdahnula. – Probaćemo drugim putem. Kakvo vam je bračno stanje?

– Oženjen sam.

– Imate li možda nameru da se razvedete?

– Šta vam pada na pamet, pa imam dvoje dece!

– Nemojte se uzbuđivati, neki spektakularni razvod bio bi sam odlična ulaznica u javni život. Da nemate možda ljubavnicu?

– Zar ne mislite da ste malo indiskretni – pitao sam iznervirano. – Ne, nemam ljubavnicu!

– Ako želite da postanete javna ličnost, morate se navići na indiskretnost – objasnila mi je žena mirno i nastavila ispitivanje. – Imate li običaj da javno vređate svoje prijatelje, kolege, komšije?

– Nemam.

– A da se napijete na javnom mestu, možda i potučete s nekim?

– Kad sam bio mlađi da, sada nikako!

– Da se u javnosti pojavljujete opskurno obučeni?

– Ne.

– Član ste neke političke partije?

– Ne.

– Bili ste u zatvoru ili tek treba da idete?

– Sačuvaj Bože – prekrstih se.

– Vi ste baš težak slučaj – promrmljala je. – Jeste li zainteresovani za učešće u nekom od rijaliti šou programa? Znate ono kad odete od kuće na tri meseca, pa vas zatvore u neki studio gde onda dubite na glavi, oblačite se u žensku odeću, pevate i plačete pred kamerama i izvodite razne druge ludorije.

– Ne pada mi na pamet da glumim pajaca – rekao sam.

– Vi onda, gospodine, ne shvatate prirodu javne ličnosti. Imam samo još dva pitanja. Da li biste bili voljni da u svoju kuću primate novinarsku ekipu da vam zaviruje u spavaću sobu, kupatilo, plakare, špajz, pa posle sve to objave na srednjim stranama u punom koloru?

– Ni u ludilu. Meni je privatnost najvažnija.

– Bojim se da će u tom slučaju moje poslednje pitanje biti bespredmetno.

– O čemu je reč – bio sam radoznao.

– Mislila sam ako slučajno negde imate neki amaterski video-snimak vas i vaše žene kako vodite ljubav. Kakav bi vam to adut za javni život bio, niste ni svesni. Odmah biste dospeli na naslovne strane.

Nisam verovao svojim ušima.

– Ne, gospođo, nemam takav snimak – rekao sam što sam mirnije mogao.

– Onda moram da vam kažem da ne ispunjavate nijedan uslov za javnu ličnost u Srbiji. Žao mi je što sam vam oduzela vreme, ali sada bar znate kriterijume, pa ako se nešto u vašem životu promeni, javite nam se…

– Hoću – obećao sam i spustio slušalicu.

O autoru

Bojan Ljubenović rođen je 1972. godine u Beogradu. Jedan je od vodećih srpskih satiričara današnjice. Njegove knjige aforizama, satiričnih priča, proze za decu i druga dela već dugo su među najtiražnijim naslovima u Srbiji. Prevođen je na italijanski, slovenački, bugarski i druge evropske jezike. Zastupljen je u brojnim antologijama i nagrađivan nekim od najprestižnijih književnih nagrada za satiru, kao što su “Radoje Domanović” (nagrađen 2010. i 2015), “Vladimir Bulatović VIB” (2007) i druge. Kao urednik rubrike TRN i strane humora radi u „Večernjim novostima“. Saradnik je internet portala ETNA i NJUZ.NET . Više od jedne decenije radio je i kao novinar u Službi za informisanje Skupštine grada Beograda, pisao kolumne u“Borbi“ (2002-2004.), saradjivao u mnogim listovima… Član je Udruženja književnika Srbije. Novo, dopunjeno izdanje Bojanove višestruko nagrađivanu knjigu „Pisma iz Srbije“ i druge novije naslove možete kupiti ili naručiti na sajtu izdavačke kuće Laguna. Ostale naslove, detaljnije informacije i još mnogo toga možete pronaći i na njegovom vebsajtu. Tu možete pročitati i njegovu kompletnu bibliografiju i spisak brojnih priznanja koja ima iza sebe. Možete se družiti sa Bojanom i preko njegovog javnog Fejsbuk profila Trn Novosti Bojan Ljubenovic. Ponedeljkom Bojanovi aforizmi i satirične priče u internet magazinu Australiana Serba!

Australiana Serbahttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2017/05/frogs-903167_1920-1024x681.jpghttps://www.australianaserba.com/wp-content/uploads/2017/05/frogs-903167_1920-150x150.jpgAustraliana SerbaKengur u opancimaBojan Ljubenović,Kengur u opancima,Laguna,Ljubenović,Pisma iz Srbije,satira,satirična priča,TRN,TRN Novosti,Trn u okuRubrika: Kengur u opancima Piše: Bojan Ljubenović Ispričaću vam kako sam zamalo postao javna ličnost. Jednog jutra mi je zazvonio telefon. – Dobar dan, gospodine – začuo sam prijatan ženski glas. – Ovde agencija za proizvodnju javnih ličnosti. Imate li minut vremana? – Da, ali ja nikada nisam čuo za vas. – Mi smo...Internet Magazin